VILENJAČKA KRV – Andrzej Sapkowski | Treći dio sage o Vješcu

Izdavač: Egmont Hrvatska, naklada Puls
Preveo: Mladen Martić
Naslov izvornika: Krew elfów

“Ne učiš ubijati da bi ubijala i bila ubijena. Ne učiš ubijati iz straha i mržnje, već da možeš spasiti život.”

I tako smo, moglo bi se reći “Brzo, al’ sigurno!” stigli i do trećeg nastavka drage mi sage o Vješcu Geraltu – “Vilenjačka krv“. Nakon dvije zbirke kratkih priča, s trećim nastavkom počinju romani. (Recenziju za “Posljednju želju” možete pročitati ovdje, a recenziju za “Mač sudbine” možete pročitati ovdje.)

Moram priznati da sam u “Vilenjačkoj krvi” očekivala veću promjenu u formi, kao i u osjećaju serijala, ali nije se mnogo promijenilo. Dojam kratkih priča još uvijek se zadržao, svako poglavlje priča je za sebe, često tek kronološki vezana uz prethodnu scenu. Ponekad je znatno vremena prošlo između poglavlja, ponekad se važnim likovima iz prethodnih nekoliko u novom poglavlju u potpunosti izgubi glas.

Eh sad, to je dobro koliko je i loše. Drago mi je da me serijal nije “ušokirao” u roman. Nije mi drago što su priče, odnosno poglavlja često izgubila poentiranje na kakvo me Sapkowski naučio u prethodnim knjigama. Razmazio me, priznajem.

Roman pomalo odaje dojam nedovršenosti, ali to me, iskreno, nije zasmetalo. Dio je većeg serijala, i godi mi što njegovi dijelovi ne idu u nedogled. Iako volim velike knjige, ne smetaju mi ni kratkoća i konciznost. Događaji koji se opisuju u ovoj knjizi neizmjerno su bitni za veću priču koju je autor započeo na početku serijala, a osobito u prethodnoj knjizi.

“To nije dijete.” ponovio je glas. “To je Plamen, Bijeli Plamen, koji će zahvatiti i spaliti svijet. To je Prvotna Krv, Hen Ichaer. Vilenjačka krv. Zrno koje neće proklijati, već buknuti plamenom.”

Imala sam dojam da Geralt više nije glavni lik, već da je postao poveznica – ljepilo – za cijeli spektar zanimljivih likova. Vratila nam se malena Ciri, koja pomalo stasa u impresivnu mladu ženu. Ciri je dijete sudbine, i ako smo mislili da će vanjski svijet zaboraviti na mladog Lavića iz Cintre, prevarili smo se. Bolje smo upoznali i Triss Merigold, meni osobno najdraži lik iz ove knjige, a koju sam zavoljela igrajući “The Witcher” video igre. Prodorna je, iskrena, pronicljiva, suosjećajna, strastvena. U njenim sam poglavljima najviše uživala. Malo smo se više podružili i s Yennefer, i to van njenog kompliciranog odnosa s Vješcem. Triss i Yennefer bitne su za Cirino napredovanje u moćan lik kakav tek ima postati.

Sapkowski ne bi bio Sapkowski da nije cijelu knjigu natopio temom koja prodire u svaki element knjige, pa i u sam naslov. Tenzije među kraljevstvima polako ključaju, a antagonizam između pojedinih grupa raste, osobito rasistički između ljudi i vilenjaka, a upravo bi Ciri mogla biti ključ u cijeloj toj zavrzlami, ako prije toga ne postane pijun u krivim rukama. U svemu tome Geralt zaista mora odlučiti je li spreman u potpunosti zadržati neutralnost koju je opetovano naglašavao kroz sve tri knjige, ili ipak ovaj put ima nešto (nekog) u životu za kojeg je spreman podignuti mač u ljudskim previranjima.

“Biti neutralan ne znači biti ravnodušan i neosjetljiv. Ne treba ubijati osjećaje u sebi. Dovoljno je ubiti mržnju.”

Malo mi fale borbe s čudovištima, malo mi fale subverzije bajki u koje sam se zaljubila u prve dvije knjige, no iako ih baš i nije bilo u ovoj knjizi, nekako imam osjećaj da nas svojom prikrivenom napetošću priprema za velike eksplozije u budućnosti. Knjigoljupci, ja baš jako volim ovaj serijal.

Knjigu “Vilenjačka krv” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.