Izdavač: Egmont Hrvatska, Naklada Puls
Preveo: Mladen Martić
Naslov izvornika: Chrzest ognia
2020.
“Vatra čisti. I krijepi. Valja proći kroz nju. Aenyell’hael, ell’ea, sor’ca? Po vašemu: vatreno krštenje.”
U jednu ruku, s ovom sam knjigom krenula u najgore vrijeme. Svijet je upravo stao! Mjere borbe protiv pandemije odlučno su zahvatile našu zemlju. Za mene to nije značilo tek pauza od posla, nego potencijalni nasilni prestanak rada uopće, i odvajanje od ljudi i radnog mjesta do kojih mi je neizmjerno stalo.
Ukratko, nisam bila pretjerano raspoložena za išta, a kamoli za čitanje.
U drugu ruku, “Vatreno krštenje” pokazalo se najboljim mogućim štivom za tu priliku, no toga sam postala svjesna tek kad sam dovršila ovaj roman. Trebalo mi je dugo da je dovršim, a prvi dio knjige nije mi nimalo olakšavao.
Naime, između čitanja četvrtog i petog nastavka ovog serijala dogodilo se mnogo, i ovaj put čak niti ne mislim na pandemiju. Vezano uz serijal, u međuvremenu sam nekoliko puta pogledala Netflixovu TV seriju, s podijeljenim osjećajima. S nekim aspektima nisam bila toliko zadovoljna, a neki su me oduševili. Serija je u meni pobudila pomalo disonantan miks emocija, i zapravo mi time postala još i draža.
Pa sam krenula opet i s igranjem video igre (tako je, igre, a ne IGRICE, u vremenu kad industrija video igara zarađuje više of filmske, a CD Projekt Red, europska tvrtka koja radi na Witcher igrama, kao nekima od najuspješnijih i najvećih u povijesti, zapošljava tisuće ljudi i značajno hrani poljsku ekonomiju, nećemo video igre zvati umanjenicama, nisu ovo devedesete, op.a.), i dodatno se prepustila svijetu koji mi je silno prirastao srcu.
U tom periodu postala sam i gotovo bolno svjesna koliko je Andrzej Sapkowski lijen autor. Silno je maštovit, osmislio je veleban fantasy svijet, ali ne voli čitateljima objasniti stvari, oslikati ih, vratiti se na nejasnoće, ponoviti gradivo u sljedećem nastavku. Ništa od toga. Kao da je nama sve jasno baš kao i njemu u njegovoj glavi.
Info dumpovi u “Vatrenom krštenju” možda nisu na razini prethodnog nastavka, ali još uvijek su značajni. Mom poznavanju svijeta iz drugih medija unatoč, nemam neku retenciju detalja, stoga Ano ne budi lijena, čitala sam uz Google i uz Witcher Wiki. Topla preporuka i vama.
No, dobro… Gdje smo ono stali? Odnosno, gdje je naša fiktivna ekipica stala? Geralt je po ne znam koji put teško ranjen i na oporavku, liječe ga Drijade u Brokilonu, a Ciri je po ne znam koji put u bijegu. Yennefer je po znam koji put jednostavno nestala. 😀
Po oporavku, Geralt odlučuje krenuti na put, slijedeći glasine da je Ciri zarobio nilfgaardski car te ju planira prisilno vezati uz sebe ženidbom. Geralt nije sam, uz njega je Maslačak, priključuje se i britka djevojka Milva, neobično talentirana s lukom i strijelom, a s vremenom družina postaje sve veća i raznolikija, s cijelim spektrom punokrvnih likova.
“… jer ti sad nisi vještac, nego plemeniti vitez koji hita u pomoć otetoj i zasužnjenoj djevi.”
U paralelnoj radnji pratimo i novoosnovanu ložu čarobnica. O njoj vam ne želim otkriti previše, ali moram napomenuti da su mi se jako svidjelo što je serijal o Vješcu u ovoj loži stvorio organizaciju neobično nalik Herbertovskoj Bene Gesserit, s ponekad zbunjujućim, ali generalno zanimljivim dugoročnim planovima koji se tiču magije, vlasti, moći, te uz poseban naglasak na genetiku i geneologiju.
Generalno, s prvom polovicom knjige “Vatreno krštenje” sam se poprilično mučila. Nisam bila raspoložena za usporeniju radnju, Geraltova putovanja kroz ratom uništeni jug, konstantno ulaženje i izlaženje likova. Ipak, živopisni karakteri i jednako živi dijalozi uspjeli su mi zadržati pažnju, Sapkowski ponovno stvara interakcijski ritam u koji sam se zaljubila još u prvom nastavku.
Tradicionalno, Geralt je gurnut u drugi plan, dok se Sapkowski posvećuje drugim elementima, likovima, pa i idejama kao što su izazovi koji su nas sposobni uništiti ili stvoriti, ali i prikazujući rat neizmjerno realno, kaotično, brutalno i besmisleno.
Isprva sam mislila da ovaj roman nije na razini prethodnih knjiga, scene se ispočetka baš i nisu doimale kao fokusirano odapinjajuće strijele na kakve sam navikla, ali strpljiv spašen, došli smo i do toga. Naime, Sapkowski je u ovom djelu morao izgraditi nešto za što jednostavno treba vremena i nemoguće ga je forsirati.
Kroz četiri nastavka autor je pomno gradio Geraltovuu obitelj, čiji su članovi Maslačak, Yennefer i Ciri. Ovim je nastavkom tu obitelj odlučio proširiti svojevrsnim “rođacima”, odnosno družinom, jer ni obitelji ne mogu same, koliko god bile žestoke, hrabre i obdarene talentima. Zoltan, Regis, Cahir, Milva (zaljubljena sam u Milvu!)… Sapkowski se dušom dao u ocrtavanju ovih likova otvorenog srca koji intuitivno znaju da im je sudbina povezana s Geraltom.
Geralt se toj povezanosti opetovano opire, on je Bijeli Vuk, vuk samotnjak, no nije li ipak za vukove bolje u čoporu?
“Kako bi on to shvatio? On vazda samo ja i ja, sam osamljenički. Vuk samotnjak! Vidi se da od njega nikakav lovac, da se u šumi ne snalazi. Ne love vuci samotnjački! Nikada!”
Knjigu sam završila iskreno dirnuta, od labave trojke narasla je u čvrstu peticu, i bez imalo sumnje pred nama je do sad najbolji nastavak u serijalu, barem što se tiče dijelova koji su pisani kao romani. Trnci me prolaze pri samoj pomisli na petu sezonu serije koja bi se po svemu sudeći mogla baviti ovim nastavkom.
I da se vratim na početak, ispalo je da je “Vatreno krštenje” najbolja moguća knjiga za čitati u stvarnim krizama kao što su ove. Fantasy svijet tako lako otpušta ventile, odnoseći nas u daleke svjetove eskapizma, a snažne poruke o kušnjama vatrom koja sagorijeva, ali i pročišćava, kao i snazi zajednice, družine, prijateljstva, OBITELJI iznimne su stvari o kojima vrijedi ne samo promisliti nego i odmah staviti u pogon u svakodnevnom životu.
Knjigu “Vatreno krštenje”, kao i prethodne nastavke u serijalu, možete kupiti na web shopu izdavača.
Recenziju za prvi nastavak, “Posljednja želja“, možete pročitati ovdje.
Recenziju za drugi nastavak, “Mač sudbine“, možete pročitati ovdje.
Recenziju za treći nastavak, “Vilenjačka krv“, možete pročitati ovdje.
Recenziju za četvrti nastavak, “Vrijeme prezira“, možete pročitati ovdje.
Knjige su moj svijet 