Izdavač: Lumen
Prevela: Nedeljka Paravić
Priča iza priče
Grace Marks je bila irsko kanadska sluškinja, rođena 1828. godine, i 1943. godine osuđena je za ubojstvo svog poslodavca Thomasa Kinneara te njegove domaćice Nancy Montgomery. Cijelo suđenje bilo je izuzetno kontroverzno i vrlo poznato u javnosti koja je rado debatirala o tome je li Grace zločin počinila svojom voljom ili je bila pod utjecajem Jamesa McDermotta te zapravo nevina.
Iako su oboje proglašeni krivima (osuđeni su na smrt), jedino je McDermott na kraju i završio na vješalima. Grace je, zaslugom mladog, ali spretnog odvjetnika, pomilovana te osuđena na doživotnu robiju.
Ukratko, ovo su okolnosti stvarnog slučaja iz 19. stoljeća, a koji je inspirirao Margaret Atwood da na temelju njega napiše “Alias Grace” – jednu od svojih najprihvaćenijih knjiga.
I upravo je ovoj autorici svojstveno da iz jednog poprilično jasne sudske situacije kao što je ova kritički sagleda, analizira i napiše svoju verziju priče koja ne govori samo o ubojstvima i krivicama, nego, ispiše stranice i stranice slojevite analize kako društva tako i pojedinaca. Ta analiza je fantastična, i cijelo me vrijeme držala na rubu stolice/kreveta/plaže/balkona ili gdje god sam već čitala ovu knjigu.
Glavni dio priče odvija se godinama nakon što je Grace osuđena na doživotni zatvor. Micali su je iz kaznionice u ludnicu, pa opet u kaznionicu, da bi s vremenom bila “iznajmljivana” za svakodnevni rad kao sluškinja bogatoj obitelji (praksa popularna u to vrijeme), a koja se zalaže za njezinu nevinost i prijevremeno oslobođenje. Obitelj poziva doktora Simona Jordana, liječnika novog smjera medicine koji se specijalizirao za napredne (i humanije) tehnike rada s mentalnim bolesnicima kako bi kroz rad s Grace došao do istine – je li Grace nevina ili je kriva, odnosno je li mentalno bolesna ili je pak svjesno sudjelovala u tim zločinima. Kroz razgovore s njim Grace se otvara i detaljno progovara o svojem teškom životu koji je prethodio ubojstvima.
Tko je Grace Marks?
Tko je uopće Grace Marks? Već i sam naslov “Alias Grace” govori da nije tu sve kako se isprva čini.
Dopustite mi da se malo vratim u (ne tako davnu) prošlost u dan kad sam primijetila da Netflix ima novu seriju – “Alias Grace“. Zanimljivo, rekoh. Odmah sam shvatila da se radi o pomami za Atwood nakon spektakularnog uspjeha TV ekranizacije “Sluškinjine priče” na konkurentskoj televiziji. Gotta hop on that Atwood train! Ja sam valjda jedna od rijetkih koju serija “Sluškinjina priča” nije toliko očarala. Bila sam onaj najiritantniji tip čitatelja koji viče: “Ali knjiga je bolja!”. Um, da… Ipak, s obzirom na to da “Alias Grace” još nisam imala priliku pročitati, seriji sam dala priliku. Kojih desetak sati poslije, uz zvukove odjavne špice posljednje epizode serije, shvatila sam koliko OBOŽAVAM lik Grace Marks.
Grace Marks je, meni osobno, jedna od najdražih likova ikad napisanih. Kada Grace govori o svom životu, nemoguće joj je ne vjerovati. Ne moguće ju je ne smatrati dragom, iskrenom, dragom, pronicljivom, ranjivom, snažnom, mudrom i nepravedno osuđenom. Ipak, nešto u našoj Grace, kao i u društvu tog vremena, opasno ne štima.
Umjetnost vezivanja pokrivača
Toliko puta tijekom priče sama Grace spomene umjetnost vezivanja popluna (tzv. quilt). Sama poglavlja knjige naslovljena su nazivima tih pokrivača koji se šiju od puno malih dijelova nekih drugih, često značajnih tkanina. Tu je genijalnost i slojevitost pisanja velike spisateljice kao što je Atwood. Ona nevjerojatno strpljivo veze ovu priču, baš kao što Grace plete svoje poplune. Atwood sastavlja roman od komadića nekih starijih (pa i novijih) priča, likova, ideja i situacija. I često unutar tog vezivanja ni mi, kao ni neki likovi unutar knjige, nismo sigurni što je tu istina, a što je tek uvjerljivo ispričana laž.
“No, tri trokuta na mom Stablu bit će drugačija. Jedan će biti bijeli, po podsuknji koju sam dobila od Mary Whitney i koju još imam; jedan će biti blijedožut, po zatvorskoj spavaćici koju sam izmolila kad sam odande otišla. A treći će biti od našivenog komada pamučne tkanine s ružičastim i bijelim cvjetnim uzorkom izrezanog s Nancyne haljine koju je ona imala na sebi kad sam došla u kuću gospodina Kinneara i koju sam nosila na trajektu za Lewiston kad sam bježala.”
Cjelovitost romana se nazire tek na samome kraju, u dramatičnom finalu kada sve postane jasno – kada shvatimo da svi ti sitni strpljivi vezovi tvore veću sliku. A ta slika je bogata, odvažna i nevjerojatno relevantna čak i za naše moderno doba.
Problematika nepravde, klasnih razlika, praznovjerja, spiritualizma, seksualnosti, religije, novih znanosti, feminizma, pa i šovinizma – sve to ispunjava stranice ovog fantastično istraženog romana. Atwood svemu dodaje i njoj specifičan ironijski odmak čineći ovu knjigu neodoljivim čitalačkim iskustvom.
Ima zatvora u kojima te drže godinama, a da ne vidiš ni drveta, ni konja, ni ljudsko biće. Neki kažu da je to dobro za ten.
Jako me se dojmila ova knjiga. Znam da nije za svakog čitatelja, ali mene je izuzetno potresla, zamislila, opčinila i zabavila. Nadam se da će i vas.
Knjigu “Alias Grace” možete kupiti ovdje.
Knjige su moj svijet 