Izdavač: Hangar7
Prevela: Milena Benini
Naslov izvornika: Живущий

“”NE GOVORI O SMRTI. NEMA SMRTI.”

Anna Starobinets ruska je novinarka i autorica mlađe generacije. Osim što piše knjige, uglavnom horore, piše i scenarije, a autorica je i nekoliko knjiga za djecu. Dobitnica je mnogih književnih nagrada, a knjige su joj rado prevođene na druge jezike. Zapao ju je i nadimak “kraljica ruskih horora“. Ako se ne varam, “Živo” je njezina prva prevedena knjiga u Hrvatskoj.

“Živo” je mračna, atmosferična cyberpunk knjiga koja opisuje “utopijsko” društvo u kojem se održava točan broj populacije od 3 milijarde ljudi. Smrt je iskorijenjena i ne znači ništa, na kraju svog životnog puta svaki se čovjek reinkarnira u novu osobu.

Društvo je globalno, roditeljstvo zapravo ne postoji, ljubavni odnosi se ne potiču – ljubav je univerzalna, stvarnost se i ne koristi, svi su spojeni preko soc mreže, i sve je naizgled savršeno dok nije začeta beba bez inkoda, beba bez prošlih života, anomalija, beba koja populaciju Živog podiže na 3 milijarde i jedan. Živo je ugroženo.

Nisam znala što bih očekivala od ove knjige, osobito zato što sam naišla na zbilja podijeljene kritike. Nakon što sam je pročitala moram priznati da sam i sama donekle podijeljenog mišljenja.

Anna je vrlo odvažna kao spisateljica, ne povlađuje čitatelju i to mi se silno svidjelo. Priča je dobra, dihotomski nastrojena, i autorica ne želi olako zauzeti stav o tome koliko je takvo jedno umjetno društvo Živog dobro ili loše, iako ga mjestimično vrlo moćno kritizira, osobito kad se primijeti i usporedba s bivšim SSSR-om. Jednoumlje Živog, potpuno zatiranje individualizma, umjetno korigirani moral društva, sve to neodoljivo podsjeća na Sovjetski Savez u svojim najslavnijim danima.

“Poniznost prema Prirodi, Odgovornost prema svome Dragom. I Dužnost prema Živom. Da, teško je. Ta tri elementa harmonije uzrokovat će neke poteškoće. Ali utješit će te ostala tri. Užitak, stabilnost i besmrtnost.”

Nikad nisam osjetila da autorica zbilja bira stranu u ovoj priči, nikad ju zbilja ne definira kao distopijsku ili utopijsku, nema istinskog junaka, pa čak i naš “junak” Zero najčešće podbacuje i razočarava kao heroj. I cijelo vrijeme me prolazila jeza intuicije da je i sam Zero zapravo namjeran proizvod Živog. Ovi su me aspekti knjige posebno zaintrigirali, izgarala sam saznati kako će priča završiti.

Knjiga “Živo” prepuna je detalja, žargona i slojeva, i često priča ne teče linearno. Iskreno, često je i vrlo zbunjujuća. Da se razumijemo, ne zazirem od zakučastog pisanja, ono me ne smeta, dapače, često mi savršeno odgovara. Istina, autorica bi me nakon posebno zbunjujućih trenutaka brzo vratila u ugodnu zonu u kojoj bih opet pohvatala konce, ali prema kraju knjige ta me igra pomalo počela zamarati. Plus, autorica je stalno dodavala nove detalje bez da utvrdi gradivo starih. Prečesto nisam imala pojma tko tu koga i zašto. Prema kraju sam se sve više gubila jer sam tom stilu pripovijedanja pristupala sa sve manje i manje strpljivosti.

“Oduvijek sam htio biti kao i svi ostali. Ali napravili su od mene boga. Napravili su od mene vraga. Napravili su od mene vinsku mušicu za eksperimentiranje. Napravili su me jako opasnim. Čak nisu ni znali što rade.
Stjerali su me u kut. Ostavili su me posve samog.”

Ipak, kad Anna Starobinets piše lijepo, piše prekrasno. U dobrom dijelu knjige sam uživala, golicala mi je maštu ovim svijetom kao i svim tim manje ili više suptilnim kritikama društva u kojem i danas živimo. Zero je lik koji egzistira u potpunosti u tzv. prvom sloju – onom sloju realnosti koji je fizički, stvaran, taktilan, nama vrlo poznat i za njega jedinog vrlo živ. Ostali članovi društva koje ga je zabunom zapalo najviše se zavlače u dublje slojeve virtualne stvarnosti. Prvi sloj ih ne zanima, on je nužno zlo. Zero je bolno sam, on je ultimativan autsajder, i način na koji je Anna ispričala njegovu priču, način na koji je opisala njegovu usamljenost, njegove traume, rast, ali i mane, jako mi se svidio.