Izdavač: Znanje
Prevela: Morana Šimat
Naslov izvornika: The Secret of Nightingale Wood
2019.
“Morala sam saznati mogu li biti hrabra.”
“Tajna Slavujeve šume” debitantski je roman autorice Lucy Strange i nisam znala što očekivati od njega. Prekrasna naslovnica obećavala je nježnu i bajkovitu priču, i nadala sam se ugodnom čitalačkom iskustvu, premda bez prevelikih očekivanja.
Riječ je o dirljivom i toplom romanu o obitelji kojoj se dogodila tragedija i čiji članovi zajedničkim snagama moraju ponovno pronaći put jedni do drugih. Ipak, 1919. godine neke stvari nisu tako jednostavne. Naravno, tugovanje za izgubljenim članom obitelji nikad nije bilo jednostavno, a u ovoj priči dodatno ga otežava sistem koji vreba na onemoćale u svrhu medicinskog “napretka“.
Odmah na početku knjiga je postavila jednu vrlo gorku patrijarhalnu notu. Naime, od troje djece, umrlo je ono najstarije, jedini sin, a novorođena beba djevojčica dobiva ime Roberta, beba koja je došla na svijet tek nekoliko dana nakon što joj je tragično poginuo brat kojega nikada neće upoznati, sve to u očevom nespretnom pokušaju da zadrži makar i tračak sina Roberta kojega je neizmjerno volio.
Kroz priču odnosi se produbljuju, bojice prelaze patrijarhalne rubove, i autorica silno vješto opisuje duboke struje iskrene ljubavi i emotivnog kraha ama baš svakog člana obitelji.
Ipak, patrijarhat tog vremena ne nestaje iz priče. Naprotiv, postaje dublji i mnogo strašniji. Otac odlazi poslom, napušta obitelj, a mentalno bolesna majka uz sebe ima tek djevojčicu od desetak godina, bebu i dadilju te ni jednog muškarca koji će ju zaštititi od lokalnog liječnika koji na njezinoj “histeriji” želi napraviti karijeru.
Naravno, njezina histerija nije ništa drugo nego duboka, paralizirajuća tuga, no autoritet liječnika ne smije biti doveden u pitanje. Također, njemu nije dovoljna samo majka, u svoju bi paukovu mrežu rado uključio i kći.
“Ruši mi se cijeli svijet, pomislila sam. A ja ne mogu ništa promijeniti.“
Ta kći je Henrietta – Henry, naša glavna junakinja, žensko čeljade još nedovoljno odraslo da se u potpunosti pokori pravilima koja su nametnuta, i nedovoljno malo da joj zaštitnički instinkti ostanu netaknuti.
Naoružana maštom, inteligencijom i bajkama, njezin um konstantno povlači perceptivne paralele između arhetipnih situacija iz priča i trenutačne opasne situacije u kojoj se mala obitelj pronašla, a neočekivanu i dobrodošlu pomoć pronaći će i u tajanstvenom liku koji nastanjuje obližnju šumu.
“Bila sam kao u nekom bunilu i bespomoćno zurila u prazan list pred sobom. Razmišljala sam o mećavama, snježnom sljepilu… Onda je ruka sama uzela nalivpero i počela pisati ispočetka. Ali ovaj put nisam pisala pismo, pisala sam priču – bajku o kraljici koju je zatočio zloduh po imenu Očaj. U mojoj je bajci bila i vještica, i noćna leptirica, i slavuj koji je pjevao s vrha Nedostupne planine… Gledala sam u to što sam napisala pa zarila glavu među ruke. Sjetila sam se očevih riječi koje mi je uputio noć prije odlaska: “Već si prestara za bajke, Henry.” Kakve li koristi od priče? Priče ne mogu ništa promijeniti.”
Zapanjena sam količinom slojeva koje je autorica odlučila uplesti u svoj debitantski roman. Još sam više zapanjena koliko su ti slojevi spretno jedni s drugim funkcionirali. Ovo nije lagana knjiga za prepričati i predstaviti, ali dovoljno je reći da je ultimativno riječ o romanu o važnosti obitelji.
Po Tolstojevskoj uputi, ova je obitelj nesretna na svoj način, posve usamljena u svom slomu i u svojoj tuzi. Izgubljeno dijete nezamjenjivo je, a gubitak ponekad odnese djeliće nas za koje nismo ni znali da su nam potrebni kako bismo funkcionirali.
“Tuga je zapravo amputirana ljubav.”
Nije lako pronaći štivo koje je pristupačno i manjima i velikima (mnogi su probali s kojekakvim rezultatima), osobito kroz ovako tešku centralnu temu, stoga me “Tajna Slavujeve šume” pomalo zatekla. Na trenutke sam se tresla zbog onoga što se događalo na stranicama knjige. Duboko sam osjećala Henriettinu nemoć. Njezina odvažnost bila mi je silno uvjerljiva, a prikaz pritiska društva tog vremena u kojem se neke psihijatrijske metode nisu olako puštale ježio mi je kičmu.
“Slavuj je još jedanput zapjevao, a šumu kao da je obasjala srebrna svjetlost. Izgledalo je kao da su se zvijezde prosule po šumi ili kao da se šuma popela do zvijezda. Sklupčala sam se u labuđe gnijezdo satkano od ponjava i osjetila kako mi strah i tuga u srcu nestaju.”
“Tajna Slavujeve šume” toplo je, pronicljivo, bajkovito, poetično, uzbudljivo štivo, i zaista mi ga je lako preporučiti. Isto tako, ovo je i dirljiva priča koja pokušava ujediniti i mlade i starije čitatelje. Koliko je u tom nezahvalnom zadatku i uspješna, zaista ne znam, ali znam da je mene dotakla uvjerljivo ispričavši priču o jednoj slomljenoj obitelji i djevojčetu koje se bori ne bi li je spasila.
Knjigu “Tajna Slavujeve šume” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 