Izdavač: Vorto Palabra
Prevela: Anja Majnarić
2019.
Fahrenheit 451 – temperatura na kojoj knjižni papir plane i gori.
Danima razmišljam što napisati u ovoj recenziji, danima buljim u ekran, pogubljena. Naime, “Fahrenheit 451” je toliko više od onog što sam očekivala. Uključila sam i muža u ovu dilemu, s obzirom na to da ju je on već čitao. Pomogao mi je usmjeriti misli, i jutros se usuđujem napisati osvrt.
Svi ste vi, ili barem većina vas, čuli za ovu knjigu. Riječ je o distopijskom romanu u kojem, u ne tako dalekoj budućnosti, vatrogasci započinju požare umjesto da ih gase – oni pale knjige. Knjige je zabranjeno čitati i zabranjeno posjedovati. Ohrabruju se neki drugi materijali: trivijalniji mediji kao što je npr. televizija čiji ekrani obavijaju zidove, iz kojih izvire “obitelj”, likovi uz koje su građani toliko vezani da ih smatraju bližima od stvarne obitelji. Razgovori se ne ohrabruju, barem ne oni dublje, intimnije i osobnije vrste. Zajednički se gledaju televizijske serija, zajedno se uživa u reality showovima. To je društvo zagrizlo u površnost razmišljanja i odnosa, ali je naizgled savršeno sretno.
Priča prati Montaga, mladog spaljivača, kojeg počinju razdirati sumnje, osobito nakon što sretne susjedu Clarisse koja mu otvara oči u vezi nekih malo dubljih tema. Supruga Mildred to nikako ne razumije, opsjednuta je svojim zidovima koji govore, a šef spaljivač Beatty vrši pritisak na Montaga da se sabere prije nego li sve to ode predaleko.
Čuli ste, dakako, da je knjiga itekako relevantna i za naše vrijeme iako je napisana još 1953. godine. No što to doista znači?
Iznenadila me slojevitost ove, relativno kratke, knjige. Tako ju je lako banalizirati na problematiku zle vlade koja ne želi da narod čita. Naravno, taj problem itekako jest prisutan, uostalom, iz povijesti znamo koliko je moć vladara (i ponekih institucija) veća kada predsjeda nad pukom koji ne zna čitati ili kojeg čitanje ne zanima. Takvom je narodu kastrirana sposobnost kritičkog razmišljanja. Takvom je narodu sve dobro. Takav se narod ne buni. Takav je narod lako kontrolirati.
Vlada od ovakvog društva itekako ima koristi, sve to stoji, ali nije (samo) zato Bradbury napisao “Fahrenheit 451”. U svom pogovoru, koji me je prodrmao gotovo jednako kao i sam roman, Bradbury pobliže objašnjava razloge zbog kojih je odlučio napisati ovu knjigu. Bradbury je kroz svoju karijeru mnogo puta bio zatečen količinom pritiska da svoje priče/romane izmijeni. Neke su imale premalo ženskih likova. Neke su imale premalo obojenih likova. Neke su malo previše puta spominjale boga.
I nije to bio slučaj samo s njegovim radom. Elokventno i prepoznatljivo poetično opisao je slučaj u kojem su urednici odlučili utrpati 400 priča poznatih autora u antologijsko izdanje. S obzirom na to da je to nemoguće, odlučeno je da se priče alterira i smanji. Pa nije baš svaka rečenica potrebna? Nije baš svaki pridjev ključan, zar ne?
“Sušta jednostavnost. Oguli, ukloni kosti, moždinu okljaštri, otopi, rastoči i uništi. Svaki pridjev koji se broji, svaki glagol koji se miče, svaku metaforu koja teži više od komarca – van! Svaku poredbu od koje bi neki subgenerik trznuo usnom – makni! Svaku digresiju koja objašnjava tričavu filozofiju prvorazrednog pisca – izbaci!”
Oba navedena primjera opisuju cenzuru koja se ne dešava od strane vlade, nego naših sugrađana. Bradbury ih naziva manjinama koje svoje interese i ideologiju nameću ostatku. Na to jasno upućuje i lik Beatty koji u knjizi ističe:
“Upamtite, spaljivači su rijetko nužni. Javnost je prestala čitati sama od sebe. Vi spaljivači tu i tamo priredite cirkus u kojem se zgrade zapale i ljudi okupe gledati lijepu vatricu, ali to je uistinu mala sporedna predstava i teško da je nužna da bi se situacija održala pod kontrolom. Vrlo rijetki danas žele biti buntovnici.”
Bradbury opisuje političku korektnost koja je itekako prisutna i u našoj svakodnevici: na poslu ili u obrazovnim institucijama. Nekad je uzrok tomu proračunatost, no nekad su uzroci popločeni dobrim namjerama i izviru iz empatije. Ipak, upozorava Bradbury, cenzura je cenzura i ona dugoročno može biti jedino štetna.
“Obojeni ljudi ne vole Malog crnog Samba. Spali ga. Bijelcima nelagodu stvara Čiča Tomina koliba. Spali je. Netko je napisao knjigu o duhanu i raku pluća? Pobornici cigareta plaču? Spali knjigu. Spokoj, Montag. Mir, Montag. Preseli svoju tučnjavu van. Još bolje, u spalionicu. Pogrebi su tužni i poganski? Eliminiraj i njih. Pet minuta nakon što netko umre, na putu je za Veliki dimnjak, prema Spalionicama koje opslužuju helikopteri diljem zemlje. Deset minuta nakon smrti, čovjek je zrnce prašine. Nemojmo se prepirati o pojedincima u memoriumima. Zaboravimo ih. Spalimo sve, spalimo svakoga. Vatra je sjajna stvar i vatra je čista.”
Ovo je roman o društvu koje je samo sebe ogolilo, pojednostavilo, trivijaliziralo i naizgled samom sebi pomoglo da bude “sretnije”. To je društvo u kojem jeftina zadovoljstva imaju kudikamo veću vrijednost od kritičkog razmišljanja bilo kakve vrste. U kojem sitne vještine daju veće zadovoljstvo od značajnih postignuća. To je društvo u kojem se informacije ne provjeravaju. U kojem nije toliko zabranjen papir, koliko je zabranjena misao. U kojem, možda baš iz empatije, od pojedinaca radimo emocionalne kriple želeći ih zaštiti od svega negativnog. Eh, da, ovo nam je sve poznato, ovo sve viđamo i u našem društvu.
“Denham dentrificijens, ne muče se niti predu”, reče Montag zatvorenih očiju. “Što ćemo dalje? Bi li nam knjige pomogle?”
“Samo ako nam mogu pružiti treću potrebnu stvar. Broj jedan, kao što rekoh: kvaliteta informacija. Broj dva: dokolica da ih provarimo. I broj tri: pravo da postupamo na temelju onoga što naučimo iz interakcije prvih dviju.”
Možda najemotivnija scena u cijeloj knjizi ona je u kojoj uslijed čitanja poezije jednoj ženi navru suze. Ona je zbog tih riječi prisiljena sagledati u sebe, a ono što tamo vidi možda nije baš toliko lijepo koliko se na van trudi prikazati. Ovo se ne ohrabruje, jer zašto bi se opterećivali lošim stvarima, vlastitim pogreškama, zašto bi preuzeli odgovornost za vlastite reakcije i odluke, ako jednostavno možemo stalno biti zabavljeni i sretni?
Ili Beatty, prekrasan, kompleksan lik kapetana vatrogasne postrojbe koji pokušava našeg zbunjenog Montaga, koji je prepun vlastitih previranja, uputiti u “pravom” smjeru. Beatty je potencijalno najtragičniji lik ove priče, osoba koja je beskrajno načitana, koja je odrasla u drugačijem društvu, i koji možda i nije onakav kakav se na prvi pogled čini.
“Život postaje jedna velika burleska, Montag; sve je bum, puf i opa!”
Puno sam se raspisala o idejama ove knjige, ali moram malo i o stilu. Bradbury naratorski minuciozno vodi priču o vatrogascu koji, kroz susret sa susjedom sanjarkom, po prvi put progleda i vidi svijet drugačijim očima. On počinje sumnjati u ispravnost određenih odluka i običaja. Jezik ove knjige izuzetno je bogat, poetičan, on zrcali trenutak u kojem i svijet našeg junaka po prvi put zadobiva boje, on prvi put počne razmišljati u metaforama. Počinje shvaćati da knjige možda zaista jesu važne.
“Mora da postoji nešto u knjigama, nešto što ne možemo zamisliti, kad je žena odlučila ostati u kući koja gori; mora biti nečega. Ne ostaješ ni zbog čega.”
“Fahrenheit 451” bolno je prekrasna knjiga. Silno potrebna. Knjiga koju je potrebno iščitavati, o kojoj trebamo razgovarati, koju trebamo, između ostaloga, i kritizirati, izazivati njezine stavke jer ona sama to od nas očekuje. Veseli me vijest što se obrađuje i kao (izborna) školska lektira. Mužu je bila lektira u Chicagu i voljela bih vjerovati da je i ova knjiga djelićem zaslužna zašto je izrastao u ovako dobrog, kompletnog, kritički sposobnog muškarca u kojeg sam se zaljubila.
Knjigu “Fahrenheit 451” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 