Izdavač: Vuković&Runjić
Prevela: Tamara Horvat Kanjera
Naslov izvornika: El amante japonés
2019.
“Nismo stari zato što smo navršili sedamdesetu. Počeli smo starjeti u trenutku rođenja, mijenjamo se dan za danom, život je stalno protjecanje. Razvijamo se. Jedino je drugačije to što smo sad malo bliže smrti. I što ima loše u tome? Ljubav i prijateljstvo ne stare.”
Ah, ti Južnoamerikanci i njihovo pisanje… Iako sam ih kroz godine zbilja znala uzeti u ruke, čini se da tek odnedavno istinski uviđam koliko mi njihovo stvaralaštvo odgovara čitateljskom senzibilitetu. “Talog kave”, “Bunilo”, “Primirje”, “In the Midst of Winter”, “Knjiga zagrljaja“, “Ljubav u doba kolere”, sve knjige koje sam pročitala u posljednjih godinu dana, i sve su me na svoj način dodirnule i oduševile. Toj listi sada dodajem i knjigu “Japanski ljubavnik“, najnovije preveden roman legendarne čileansko-američke spisateljice Isabel Allende.
Radnju knjige “Japanski ljubavnik” najlakše je opisati kao opis zabranjena ljubavna priča između mlade američke židovke Alme Belasco i mladog američkog Japanca Ichimeija Fukude. Njihova ljubav procvate za vrijeme Drugog svjetskog rata, a njihovo (prvo) odvajanje se događa u trenutku kada obitelj Fukuda odvode u američki logor rezerviran za Japance, jedno istinski stravično poglavlje u novijoj američkoj povijesti.
Taj je incident detaljno opisan u ovoj knjizi. Iako Ichimei nakon nekoliko godina izlazi iz logora, njihova ljubavna priča nastavlja se do kraja života u vrijeme koje je bilo iznimno nepovoljno za ovakvu ljubav. Međurasni brakovi bili su itekako zabranjeni u to vrijeme, a čak i kad su prestali biti ilegalni, takvo sparivanje bi, osobito za bogatu Almu, značio ogroman pad na ljestvici društva, nešto na što nije bila spremna.
Ipak, “Japanski ljubavnik” puno je više od te jedne povijesne crtice. Knjiga je više i od njihove zabranjene ljubavi.
“Svi se rodimo sretni. Putem nas ukalja život, ali možemo ga očistiti. Sreća nije bujna ni bučna kao užitak ili veselje. Šutljiva je, mirna, blaga, to je stanje unutarnjeg zadovoljstva koje počinje time da zavolimo samoga sebe.”
Priča započinje u današnjosti, u jednom staračkom domu otvorenog tipa. U njemu radi Irina, suosjećajna djevojka snažnih ruku i traumatične prošlosti koja starce obožava, i koja se brzo sprijateljuje s tajnovitom i imućnom staricom Almom koja se, protivno željama svoje obitelji, nedavno doselila u ustanovu. Irina se zbližava i sa Sethom, Alminim unukom koji u Irini vidi sve što je ikad tražio u nekoj ženi, iako se Irina čini u potpunosti nezainteresirana.
Kroz priču, koja iznimno spretno skače iz današnje u neke prošle perspektive, upoznajemo još pregršt iznimnih likova kao što su Isaac, Almin skrbnik, a poslije i svekar; Nathaniel, Almin bratić, a kasnije i suprug; tajnoviti Lenny koji se Almi pridružuje u staračkom domu kao stari prijatelj.
Dugo nisam pročitala priču u kojoj su upravo muškarci bili delikatni vez koji je odnose između likova učinio tako ugodnim za čitanje. Nemali broj puta su me upravo ti odnosi dotakli do suza – Isabel ih opisuje s pregršt nježnosti i slojeva, a bez trunke patetike. Likovi su kompleksni, nimalo crno-bijeli, ali utjehu, odmor i izlječenje dobivaju upravo jedni od drugih.
“Japanski ljubavnik” je i uviđajna analiza starosti. Isabel Allende više nije mladojka koja je napisala “Kuću duhova” i njome zabljesnula na književnoj sceni kao svježi dijamant. Ona je sada jedna predivna žena u godinama, s tonom životnog iskustva kojega je zaradila zajedno s borama na licu. Ona je ŽENA u godinama, što u našoj kulturi nije isto što i biti muškarac u godinama. Isabel se kroz svoje pisanje ne pravi da je nešto što nije, ona dopušta da njena opažanja i misli o trećoj dobi kaplju sa stranica ove knjige.
“Djevojka nije mogla zamisliti kakvu hrabrost iziskuje ostarjeti bez odviše straha; njezino poznavanje godina bilo je teoretsko.”
Nije slučajnost što se dobar dio knjige odvija u periodu kad je Alma već starica, dio jednog zanimljivog staračkog kolektiva, i kad se ova iznimno samostalna i snažna individua mora suočiti sa svojim slabostima i smrtnosti, i kad treba pomoć od drugih ljudi. Isabel o starosti piše osvježavajuće jasno i uravnoteženo. To je starost u kojoj se mnogo toga gubi, ali mnogo toga i dobiva.
O ljubavnom aspektu ove knjige teško mi je i pisati. Knedla u grlu mi još stoji tamo gdje je i bila. Ljubavna priča između Alme i Ichimeija izuzetna je, istinski intimna, dugotrajna, beskompromisna u svojoj upornosti. Isto tako, ta ljubav je i nesavršena, a dobar dio svoje izuzetnosti duguje upravo balončiću sreće koji taj odnos odvaja od banalnosti stvarnog života, od zajedničkih odluka, odgoja djece, mijenjanja pelena, kupnje nekretnina, selidba, dokolica… Pa ipak, veličinu joj je teško oduzeti, pa makar se i ne složili sa svim odlukama Alme i Ichija.
“Nikad se nismo morali boriti s kućanskim poslovima, djecom, novcem i tolikim drugima s kojima se suočavaju parovi. Nalazimo se samo kako bismo se voljeli. Uz to, Lenny, tajni odnos treba braniti, krhak je i dragocjen. Ti to znaš bolje od ikoga.”
Čitajući ovu knjigu osjećala sam se poput cvijeta pod Ichijevim spretnim “zelenim” prstima, rasla sam s njom, cvjetala kao čitatelj, uživala u suncu i ljubavi kojom me Isabel obasipala. To je knjiga kojom je Isabel Allende, jedna od najboljih suvremenih pripovjedačica, stvorila most nježnosti između sebe kao spisateljice i mene kao čitateljice. Ja se dojma ove knjige dugo neću moći otarasiti.
Knjigu “Japanski ljubavnik” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 