PRIMIRJE – Mario Benedetti – Knjige su moj svijet

Izdavač: Iris Illyrica
Prevela: Željka Lovrenčić

“Odjednom sam postao svjestan da je taj trenutak, ta kriška svakodnevice, vrhunac blagostanja. To je bila Sreća.”

Nedavno sam pročitala “Talog kave“, prvu knjigu ovog autora prevedenu kod nas (recenziju možete pročitati ovdje). Mario Benedetti me oduševio, taj urugvajski pisac i pjesnik koji je do sad bezrazložno zanemaren na našem čitalačkom području. No, pročitavši “Primirje” jasno mi je da je Benedetti jedan od onih pisaca koji se nose na srcu i od kojih se ama baš sve čita. “Primirje” (“La tregua”) njegov je najznačajniji roman.

Priča prati 49-godišnjeg udovca Martína koji se polako mentalno priprema za dokolicu skorašnjeg umirovljenja. Cijela knjiga napisana je u formi njegovog dnevnika. Martín je pomirljiv čovjek čiji su dani najveće sreće odavno iza njega, svoj vrhunac doživio je u svojim dvadesetima, netom prije nego li je njegova supruga umrla donoseći na svijet njihovo treće dijete. Otada je Martín isključivo otac, zaposlenik, te povremeni ljubavnik zaboravljenih žena. On uvijek drugima daje manje ljubavi nego što ima, a smijeh mu je napustio usta onda kad mu je umrla supruga. Rutina obilježava njegove dane, kao i strah od promjena koje neminovno donosi mirovina.

Martínov svijet polako se mijenja kada počinje jasnije primjećivati novu mladu zaposlenicu u uredu, Lauru Avellanedu. Ta djevojka mu se isprva ne čini ništa posebno, no s vremenom shvaća da se zaljubljuje u nju, a Avellaneda oprezno uzvraća osjećaje. Unatoč značajnoj razlici u godinama, oni polako ulaze u vezu, i Martínov svijet odjednom postaje bogatiji, prepun boja, odiše životom kakav nije osjetio desetljećima, ako ne i cijeloga života.

Martín po prvi puta osjeća da se može istinski otvoriti drugoj osobi. Martín je konačno ranjiv. Odnos između Laure Avellanede i njega je toliko više od seksualnog, on je cjelovit, i Martin s vremenom shvaća što znači istinska ljubav.

“Bivala je dio mene, počela se pretvarati u mene kao da se neka rijeka previše miješa s morem i na kraju postane slana kao i ono.”

“Primirje” je sporiji roman, u njemu autor polako gradi osjećaje svojih likova, odnose između svojih likova (Benedetti je majstor pisanja o odnosima!) i slojevito nas uvodi u unutarnji svijet jednog sasvim običnog čovjeka kojeg upravo ljubav budi iz dugog zimskog sna.

Benedetti traži neobično u običnom, ili bolje reći – on traži izvanredno. A što nas čini izvanrednijima od ljubavi? Najobičniji ljudi postaju izvanredni u očima onih koji ih vole. Kroz ljubav sâmi se osjećaju izvanrednima. A ljubav opisana u ovoj knjizi duboka je, sporotinjajuća i apsolutna. Prava ljubav. Ljubav za koju se samo možemo nadati da ćemo je jednom iskusiti u životu.

“Primirje” također daje i suptilan komentar na tadašnje urugvajsko društvo. To ne čudi, pošto je i sâm Mario Benedetti 1973. godine bio prognan iz svoje zemlje zbog političke nepodobnosti. Priča unutar ove priče jest i Martínov odnos sa njegovom djecom, osobito najmlađim sinom, problematičnim i misterioznim Jaimeom. Tu su i kompleksni odnosi unutar ureda u kojem Martín i Avellaneda rade, nešto toliko životno, a s čim se svi mi možemo povezati. Sve su to dobrodošle “digresije” koja nas uvode dublje u slojeviti unutarnji svijet glavnog lika.

Kraj knjige… teško mi je i pisati o kraju ove knjige. Knjigu sam završila s knedlom u grlu. Zaustavljajući suze. I čvrsto sam zagrlila muža. Osjećala sam kao da sam svjedočila nečem izuzetnom, ultimativnoj intimi. Osjećala sam kako mi u unutrašnjosti sazrijeva pouka o onom STVARNO bitnom u životu.

“Primirje” mi je slomilo srce, ali je isto tako, u maniri najvećih svjetskih klasika (a ovo je definitivno moderni klasik!), učinilo moju dušu većom. Za koliko knjiga to mogu reći?

Knjigu “Primirje” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.