Izdavač: Edicije Božičević
Preveo: Dean Trdak
Naslov izvornika: Vamos comprar um poeta
2019.
“POEZIJA JE PRST ZARINUT U STVARNOST.”
Afonsa Cruza već ste upoznali na ovoj stranici. Prije nekoliko sam mjeseci pisala o njegovoj predivnoj knjizi “Cvijeće” (recenziju možete pronaći ovdje).
Afonso Cruz jedan je od najpopularnijih portugalskih autora. Osim pisanjem, bavi se i animacijom, režijom, ilustracijom, kao i glazbom. Dobitnik je mnogih nagrada, a piše i knjige za djecu. No Afonso Cruz je prije svega – pjesnik.
“Pjesnik je htio stati i ja sam mu udovoljila, unatoč mogućnosti da se pokajemo i tu odluku platimo prehladom/gripom/ upalom pluća i troškovima za lijekove ili, još gore, višom stopom zdravstvenog osiguranja ili, još gore, pogrebnim troškovima (otac bi pobjesnio zbog toga, uz sve probleme koje smo imali u kući i u tvornici).
Pjesnik je stajao sklopljenih očiju, lica okrenuta prema nebu. Kapi kiše padale su mu po licu. Doimalo se kao da plače.
Vjerojatno je takav dojam ostavljao zbog kiše.”
U knjizi “Kupit ćemo pjesnika” Cruz ocrtava svijet koji je gotovo u potpunosti lišen umjetnosti. Nema slikara, nema glazbenika, nema pisaca i nema pjesnika. Odnosno, ima. Moguće ih je kupiti, kao da su kućni ljubimci. Korisni su utoliko što “mnoge studije potvrđuju kako imati umjetnika, plesača, glumca ili čak pjesnika pomaže u borbi protiv stresa, snižava loš kolesterol“. Naša obitelj iz priče, gotovo iz hira, jednog dana odluči kupiti pjesnika. Na mala vrata u njihovu svakodnevicu ulazi poezija, prodire u njihova ponašanja, stavove, odluke i dubinski im mijenja živote.
“Kupit ćemo pjesnika” malo je umjetničko djelo od svega 70 stranica. Dovitljiva je, duhovita, pisana jednostavnim rječnikom, ali s velikom dubinom. Cruz posjeduje prekrasan smisao za humor kojeg obilno koristi u ovim tekstovima, a svako poglavlje izdvojeno je kao jedna mala pjesnička cjelina.
“Bilo mi je jako čudno da su udovoljili mojoj molbi – o kojoj ću nešto više reći kasnije – bez bilo kakva zahtjeva za pisanim očitovanjem. Nemam dovoljno brojeva da bih opisala koliko me usrećila njihova odluka. Toga dana, navečer, za vrijeme večere, ustala sam i izjavila:
Htjela bih imati pjesnika. Možemo li kupiti jednoga?
Majka nije rekla ništa, samo je oprala posuđe, četiri tanjura za juhu, četiri jušne žlice i obavijestila osobe za stolom, mene, tatu i brata, da će meso biti posluženo odmah, za trideset sekundi. Otac je prožvakao komad kruha, otprilike trinaest grama, pomaknuo čeljust pet puta i upitao:
Zašto ne umjetnika?
Majka je rekla:
Ne dolazi u obzir, jako su neuredni, gospođa 5638,2 ima jednoga i troši tri do četiri sata dnevno čisteći nered koji on napravi bojom na onim bijelim predmetima.
Platnima.
Tako je.
U redu, rekao je otac, kupit ćemo pjesnika. Koje veličine?”
Knjiga “Kupit ćemo pjesnika”, iako isprva prpošna i slatka, brzo zaokreće u smjeru koji me sasvim iznenadio. Svaki od članova obitelji beneficira od pjesnika na različit način. Te promjene u našim likovima nisu površne, one su plemenite, ali i razorne. Umjetnost ovdje nije opisana kao kreativnost koja ukrašava i kiti, to je umjetnost koja dubinski mijenja, koja oslobađa, čak i devastira.
U današnjem svijetu postoji jedna napetost između tzv. tehnokrata i društvenjaka. Ekonomija, kapitalizam, čak i STEM revolucija, skloni su promovirati filozofiju u kojoj društvena, a osobito umjetnička zanimanja, baš i nisu potrebna. No je li to doista pravo razmišljanje?
Svi znamo, kad dođe kriza prvo se štedi na kulturi. I čini se da po tom pitanju kriza nikada ne prestaje. Kulturu se na svakom koraku omalovažava, nove generacije nisu odgajane s ljubavlju prema umjetnosti. I ne, to nije slučajno, vrlo je namjerno. Cruz u svom pogovoru piše:
“Göring je rekao: “Kad čujem riječ kultura, posežem za svojim revolverom.” Mnogi tako gledaju na kulturu. To samo po sebi nije loše, već znak da je kultura toliko važna da može biti nešto prijeteće, nešto zbog čega se poseže za oružjem. Da umjetnost i književnost nisu važne, nitko se ne bi trudio spaliti Aleksandrijsku knjižnicu (u više navrata), uništiti Budine kipove u Bamiyanu ili ruševine Palmire. Da kultura uistinu nije važna, Göring ne bi posezao za revolverom.”
Nekoć davno, otprilike u vrijeme kada sam dobila otkaz kao honorarac u HNK opernom zboru zbog štednje na početku krize koja nas je zadesila prije desetak godina, šetala sam jednim predivnim muzejom i naišla na baku koja je tamo bila s unukom. Baka je, očigledno, visokoobrazovana. Unuka je, očigledno, umjetnički nadarena. Baka je djetetu objašnjavala svoje viđenje umjetnosti, no umjesto na predivne slike ukazivala joj je na njihove okvire. Kako su prelijepo ukrašeni, ornamentirani, puni detalja i uzoraka. I ni u jednom trenutku baka nije shvaćala da stoji pred umjetničkim divovima, a ne vidi dalje od zgođušnih okvira koje je izjednačavala sa slikarskim remek djelima.
Ovaj primjer je banalan, ali nije daleko od onoga kako danas gledamo na umjetnost, pa i na književnost. Daleko od toga da estetski ne pridonose ljepoti življenja, ali mnogo su više od toga. Umjetnost je puno više od puke kreativnosti. Puno više od zabave. Umjetnost je esencijalna za razvoj društva, ona je subverzivna, kultura je aktivan sudionik promjena, razvoja, revolucija, a ne tek samo ukras. Ona kritizira, sagledava iz drugačijih perspektiva, ruši, pa ponovno gradi i oblikuje – na bolje. Sposobnost za umjetnost evolucijska je supersposobnost, a ne tričarija kojoj se zabavljamo u slobodno vrijeme koje ionako nemamo.
“Razmišljala sam o tome, sad kad sam već ionako zamijenila večeri pred televizorom tijekom kojih sam provjeravala rast nezaposlenosti za otprilike jedan sat i četrdeset pet minuta razgovora s pjesnikom, ili jednostavno čitanje njegovih nesponzoriranih knjiga. On se njima koristio pomalo kao da su priručnici iz ekonomije. Štoviše, otišla bih i korak dalje i rekla: Razgovarao je s knjigama kao da su prijatelji. Pitao bi Flauberta što misli o ovome ili onome, otvarao knjigu i pronalazio odgovore.
I to me oduševljavalo.”
Obitelj iz naše priče misli da sa svojim pjesnikom kupuje ukras, zabavu, korisnu stvarčicu pogodnu za zdravlje i atmosferu u kući, no dobiva puno više od toga. I na to nas Cruz ovom prekrasno napisanom knjigom tako šarmantno upozorava: u vrijeme kad smo skloni napredak povezivati isključivo s tehnologijom, znanošću i ekonomskim zamasima, ova knjiga dobrodošli je podsjetnik da sve to ne vrijedi ništa, ako se s jednakim entuzijazmom ne posvetimo i – umjetnosti.
Knjigu “Kupit ćemo pjesnika” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 