ZIMA ZA VJEŠTICU – Katherine Arden | Zimska noć #3

Izdavač: Mitopeja
Preveo: Vladimir Cvetković Sever
Naslov originala: The Winter of the Witch
2019.

“Jurcala sam kroz mrak, ne bih li spasila sve koji me trebaju. Činila sam dobro i činila sam zlo, ali ja nisam ni jedno ni drugo. Ja sam samo ja.”

Ne mogu vjerovati da je gotovo. Ne, nisam spremna. Ni približno. Tim više što osjećam da nakon ove knjige Vasjina priča zapravo tek počinje.

“Zima za vješticu” treći je i završni nastavak bajkovitog serijala mlade američke autorice Katherine Arden. Ne znam kako je to Ardenici uspjelo, odvojiti se od ovog svijeta, napustiti ga i završiti, kao što mi nikako nije jasno kako je jedna mlada djevojka iz Texasa uspjela napisati ovako zrelu, bogatu i drevnom Rusijom inspiriranu bajku.

Prvim dijelom postavila je svijet u koji smo se kolektivno zaljubili, kako bi ga u drugom uravnotežila i upotpunila. U trećem ta dva svijeta silovito spaja u epopeju kakvu nisam mogla ni zamisliti kada sam tek počinjala sa serijalom “Zimska noć”. Teza, antiteza, sinteza. Baš kao što i boje naslovnica – plava, crvena i ljubičasta – sugeriraju.

Arden spaja nadzemaljsko i zemaljsko. Bez isprike ili oklijevanja sudara dva svijeta koja nam je tako dobro predstavila u prve dvije knjige – čarobni svijet demona i čortova stare poganske religije te novi svijet knezova, tornjeva, ratnika i monaha nove pravoslavne religije.

“I ljudi su zlobni”, strasno uzvrati Vasja. “I dobri, i sve između. Čortovi jesu, baš kao što ljudi jesu, baš kao što sama zemlja jest. Čortovi su katkad mudri i katkad glupavi, katkad dobri i katkad okrutni. Bog vlada onim svijetom, a što je s ovim? Ljudi mogu tražiti spasenje na nebu i ujedno davati darove duhovima svog ognjišta, da čuvaju kuću od zla. Ne stvori li Bog čortove, kao što stvori sve ostalo na zemlji?”

U prvom dijelu (“Medvjed i slavuj“), upoznajemo djevojčicu Vasju – nerealno dijete s magičnim moćima koju krase hrabrost i silina. U drugom nastavku (“Djevojka u tornju“) ta djevojčica postaje mlada djevojka nekontrolirane želje i moći (i često diskutabilnih odluka), da bi u trećem dijelu (“Zima za vješticu“) Vasja postala samosvjesna mlada žena koja s velikom snagom kroči kroz opasnosti kako vanjske, tako i one unutarnje. Ona je moćna vještica koja zna da je na njoj da ujedini dva svijeta koji su dosad znali samo za antagonizam. A ja tako ljubim Vasju. Sama joj je narav magija. Čitajući ove knjige, ovisila sam o svakoj njezinoj riječi, o svakom njezinu postupku. Čak i kad ne bi bili ono što bi pravi junak trebao učiniti.

U “Zimi za vješticu”, priča započinje tamo gdje drugi dio staje. Zapravo, knjiga započinje pravim in medias res trenutkom, u kojem se događa ono neizbježno i forshadowano od prvog slova serijala “Zimska noć” – Vasju optužuju da je vještica i odvode je na lomaču. To je sve što ću vam otkriti od sadržaja. Od tog trenutka priča vitla i talasa te odlazi u neslućene sfere koje su me potresle na vrlo osobnoj razini.

“Nema čudovišta na svijetu, baš kao ni svetaca. Samo beskonačnih nijansi upletenih u istu tapiseriju, svijetlu i tamnu. Čudovište jednoga je ljubljeni drugoga. Mudri to znaju.”

Ovaj serijal ima sve, vješto izgradjen bajkoviti svijet inspiriran staroruskom mitologijom, bogate sociopolitičke aspekte, izuzetnu atmosferu, ali najveća vrijednost joj je u likovima koji u trećem dijelu pravodobno kupe plodove vrijedne karakterizacije koju je autorica sporotinjajuće postavljala na noge još od prvog dijela serijala. Nema crno bijelog lika, nema crno bijelog odnosa – oni su prožeti ljubavlju i mržnjom i tako prokleto kompleksni. Nemali broj puta sam zasuzila (čak i zaplakala) kad bi autorica podvukla crtu ispod nekog odnosa, ne ostavljajući ništa na milost ili ne milost banalizaciji.

Odvojiti se od likova Vasje, Morozka, Soloveja, Saše, pa čak i Medvjeda i Konstantina, fizički je mučno, i taj osjećaj ne posustaje od kada sam zaklopila posljednju stranicu ove prekrasne knjige.

Ja ne mogu vjerovati da je gotovo. Ne, ja doista nisam spremna. Zbogom, Vasočka. Vratit ću ti se u snovima. U Ponoć.