ŽENA BEZ KOJE SE MOŽE – Rabih Alameddine

Izdavač: Buybook
Prevela: Mirjana Evtov
Naslov izvornika: An Unnecessary Woman
2014.

“Ne mogu s pohvaliti čak ni tim da nikad živoj duši nisam naudila. Ipak sam ja prodavala knjige .”


Rabih Alameddine, autor “Žene bez koje se može”, iznimno je biće. Rođen u Bejrutu, završio je inženjerstvo na sveučilištu u San Franciscu. Pravi je primjer onih ljudi koji imaju širok spektar talenata i interesa i u pravilu im dobro ide sve čega se dohvate. Ovo nije jedina knjiga Alameddina objavljena u izdavačkoj kući Buybook, a mene na polici čeka i njegov roman “Anđeo historije”, koji se nadam pročitati uskoro.

Žena bez koje se može” priča je o jednoj starici iz Bejruta, i žena je to kakvu možda i ne biste očekivali. Aaliya je starica i “opsesivni introvert“, tip lika kakvih nam ne nedostaje u literaturi. Ali dok se književnost ponekad radije bavi arhetipom jednostavne, trpeće, neuke, ali mudre starice, ova knjiga u svoj centar postavlja ženu koja je erudit – samoniklu i samouku intelektualku koja se u potpunosti povukla u svoj svijet knjiga, koja sebe stavlja na prvo mjesto, i koja pred stare dane propitkuje neke odluke i stajališta u koje je desetljećima vjerovala.


“Književnost je moj pješčanik. U njemu se igram, gradim svoja utvrđenja i dvorce i izvrsno se provodim. Ali mi probleme stvara svijet izvan tog igrališta. Tom vidljivom svijetu prilagodila sam se krotko, iako ne baš konvencionalno, da bih se, bez suvišnih neugodnosti, mogla povući u svoj unutrašnji svijet knjiga.”


Aaliya je 72-godišnja žena koja u Bejrutu živi samotnjačkim, gotovo pustinjačkim životom. Dane provodi prevodeći stranu književnost na arapski jezik, prevela ih je desetke, ali ih nikad nikome nije pokazala. Ta samotnost je samonametnuta koliko i nije, društvo ne mari puno za razvedenicu bez djece koja dane provodi s nosom duboko u knjigama. Stan joj je ispunjen stotinama knjiga autora koje smatra bliskijima od obitelji, susjeda, rođaka, starih poznanika.

Aaliya je u cijelom životu imala samo jednu osobu s kojom je bila istinski bliska, a to je bila Hannah, nesuđena mladenka Aaliyinog šogora. I iako su prošla već desetljeća, Aaliya još uvijek osjeća krivnju zbog smrti svoje voljene Hannah.

Knjiga je napisana iz perspektive žene koja je toliko nebitna, a toliko bitna – sve u isto vrijeme. Za cijeli svijet, njezin život je mali i ograničen, no zbog beskrajne gladi za učenjem i umjetnošću koja ju goni od djetinjstva, Aaliya je uspjela svoj svijet uvećati mnogostruko. Taj svijet ona dijeli s nama, i jedino s nama.

Žena bez koje se može” opis je jedne žene, ali i Bejruta. Taj grad i sva njegova previranja kroz desetljeća neodjeljivi su dijelovi Aaliyne priče. Bejrut, kako i njezini stanovnici, u jednom trenutku odišu ljepotom, a surovošću u drugom. Između te dvije krajnosti ostaje Aaliya.


„Bejrut je Elizabeth Taylor gradova: lud, prelijep, neotesan, u rasulu, ostario i vječito dramatičan. A i dao bi se svakom opčinjenom proscu, koliko god nepriličnom, ukoliko obeća da će mu život učiniti udobnijim.“


Aaliyin način propovijedanja prepun je digresija i diverzija, humora i previranja, ali je i prepun ljepote. Česta citiranja poznatih umjetnika produbljuju naš uvid u Aaliyina zapažanja i strahovit su dokaz kako umjetnost, a osobito književnost, nisu tu samo da nas zabave i estetski zadovolje, nego i da nas izgrade kao ljude, u kojem god smjeru, ako im dopustimo.

Kada Aaliya govori o umjetnosti, meni je to, kao čitateljici, poput nekog vjerskog iskustva. Ljubav prema umjetnosti tako gusto nastanjuje stranice ove knjige da postaje svojevrstan literarni umami. “Žena bez koje se može” oda je umjetnosti, oda je književnosti!


“Poezija mi je donijela ogromno zadovoljstvo, muzika neizmjernu utjehu, ali to mi nije došlo prirodno; morala sam samu sebe obučiti da ih cijenim, te sam se obučavala i obučavala. Kada sam prvi put čula Wagnera, Messiaena, ili Ligetija, zvuk mi je bio nepodnošljiv ali sam, kao dijete kad prvi put okusi vino, prepoznala nešto što bih mogla naučiti da volim, pa sam učila, itekako sam učila. Nije da se rodiš sa sposobnošću da voliš Antonija Loba Antunesa.”


Nevjerojatno je koliko svijeta možemo upoznati iz knjiga, a da se nikad nismo pomakli iz vlastitog stana, lokalne knjižare ili obližnjeg muzeja.
No… je li to zbilja dovoljno? Jesmo li stvoreni da budemo sami? Jesu li autori knjiga koje čitamo dovoljno dobri suputnici kroz život? Ili ipak trebamo više? Starica Aaliya više nije sigurna u odgovore na ta pitanja, a starost donosi mekoću emocija kakvu samo starosni umor može donijeti…

Ovo mi je bilo drugo čitanje “Žene bez koje se može“. Iako je riječ o kompleksnom, ponekad i teškom štivu koje je od mene tražio strpljivost i koncentraciju, vratiti se ovakvoj knjizi i ovakvom liku – utopiti se u Aaliyi, u njezinoj intimi i u njezinim razmišljanjima – izgrađujuće je iskustvo. Aaliya je jedna od onih likova iz književnosti koji se pamte i koji ostaju sa mnom dugo nakon što sam završila s čitanjem. I ironija ostaje, ja ne mogu bez žene bez koje se može.

Knjigu “Žena bez koje se može” možete kupiti na web shopu Superknjižare.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s