Najbolje knjige koje sam pročitala u prvoj trećini 2021. godine

Neću puno duljiti s prologom za ovaj popis. Knjiška godina započela mi je čudno, ali zadovoljavajuće. Nisam se mučila s ovom listom, a mislim da se s ovim knjigama nećete (previše) namučiti ni vi. Iako sam početkom ove godine mahom čitala publicistiku, ova će se lista fokusirati na beletrističke naslove ili barem one koji su došli relativno blizu (Maratonče, tebe gledam!).

Ove knjige iskreno preporučujem. Onako, iz koljena i s leđa, iz srca i iz duše.


Bronja Žakelj – Bijelo se pere na devedeset

“Najviše čujem kad kaže: “Ćemo”. Jer “ćemo” znači da nisam sama.”

Mislim da ovu knjigu ne bih pročitala da nisam “morala” za jednu promociju. Puno bih propustila. Jesam li ikad pročitala štivo koje se na tako minuciozan i iskren način suočava s temom bolesti i smrti?

Junakinja ovog romana sama je autorica, a roman stilski varira ovisno o dobi pripovjedačice. Gotovo infantilan stil specifičan je za prvi dio u kojem se priča fokusira na bolest majke, dok se u drugom dijelu odrastao glas suočava s vlastitom bolesti. Rezultat je štivo koje udara u pleksus govoreći o bolesti, izolaciji, strahu, smrtnosti i smrti, nečem što nas okružuje, s čim se svatko od nas u jednom trenutku svog života susreće, a nedostaje nam hrabrosti i vokabulara da se s njima istinski suočimo. Bronja to čini lirično, meko i direktno, i s nevjerojatnom količinom uvida i suosjećanja, bez osude i bez imalo patetike.

“Raspadam se, smoj sebi curim iz ruku. Sve što jesam bježi bez kontrole, bez nadzora. Kad stisne šake, ne pomaže. Trčim dalje od sebe,, klizim samoj sebi kroz prste i razlijevam se posvuda po podu.”


Dinko Mihovilović – Doručak

“Davno sam se prestala pitati čini li me to lošom majkom, ali krivnja ostaje prisutna u pozadini: ona je zrno graška ispod mog madraca.”

Dinko nas je, budimo iskreni, sve iznenadio. Znala sam da je uporan, pametan i silno talentiran, i da je i u ranijem romanu dotaknuo gotovo jedinstven stil pisanja koji zalazi u magijski realizam i nekako boja priču neočekivanim nijansama. No od “Doručka” sam zanijemila. I na posljednjoj stranici shvatila da bih ovaj kratki roman trebala pročitati ispočetka da polovim sve što je Dinko sakrio u njemu.

Priča je ovo o majci i supruzi koja se toliko fokusirala na fiks ideju o savršenoj obitelji nakon što je djetinjstvo provela bez roditelja, u domu za napuštenu djecu. No, nešto nedostaje. Za više informacija, zaista, pročitajte knjigu. Sve što kažem bit će premalo.

“Zbog filmova koje sam gledala, javlja mi se pomisao da me bar roditelji vide, ali zapravo to uopće ne mislim i ne želim. Takve misli pripadaju pričama, a ne stvarnim ljudima.”


Želimir Periš – Mladenka kostonoga

“A zamisli kakvo bi to carstvo za tebe bilo. Ne biti više sama. Imati nekoga da je tvoj i da si ti njegova. Imati čopor.”

Gdje da uopće krenem s ovom knjigom… Ajde, krenut ću od stila. “Mladenka kostonoga” stilski je najzaigranije štivo na koji sam naišla. Svako poglavlje svojevrsni je eksperiment, kao mala otkačena kratka priča. Otkačena da, često šašava, uvijek brutalna, i sječe pa prodire kao sjekira kroz prsni koš.

Priča nije ispričana kronološki, pa se time često opire i koprca, a nije ni brzo štivo. No upoznalo nas je s Gilom, snažnim ženskim likom koji stoji bok uz bok s najvećim književnim heroinama. U Gilu se nemoguće zaljubiti, nemoguće je s njom ne suosjećati duboko, nemoguće se ne diviti njezinoj inteligenciji, otpornosti, dobroti, crnilu i moći. Morate upoznati Gilu, jednostavno morate.

“Koru kruha, bukaru vode i malo topline ognja, to je sve što sam tražila od vas”, Gila nastavlja. “Kad čovjek ništa nema, još uvijek ima dušu. A duša je čovjekova jedina stvar koja ga razlikuje od vuka. Čovjek je čovjek samo kad drugog čovjeka smatra čovjekom.”


N.K. Jemisin – The Fifth Season

“Let’s start with the end of the world, why don’t we? Get it over with and move on to more interesting things.”

Zbog blogerskih nastojanja i “obaveza” zanemarila sam čitanje na engleskom jeziku, no proljetos sam si priuštila iznimku pročitavši knjigu koja mi je već dugo na listi i o kojoj sam slušala hvalospjeve. Ne znam bih li je stavljala na ovu listu da nisam shvatila da je u pripremi hrvatski prijevod za koji se nadam da će izaći već sutra, ako ne i dana poslijepodne.

Jemisin je spretna spisateljica moćne mašte koja je osmislila fantasy svijet koji istinski zadivljuje. Sustav magije je onaj od kojeg me prolaze srsi pri svakom opisu. Likovi su kompleksni, prodorni, jaki i slabi na pravim spojevima, misterij je iznimno pripremljen, a roman je stilski bombon. Izgubila sam se u svijetu, a jedan prijelomni trenutak je slomio nešto u meni na način na koji samo najbolje knjige znaju.

Još bih jednu sitnicu spomenula, ako vam je važna, iako možda nije nešto o čemu ja umijem razgovarati na razini na kojoj bih htjela. Jemisin je Afroamerikanka i svoj svijet je iznimno obogatila nasljeđem koje joj je poznato, kao i temama kao što su rasizam, različite vrste potlačenosti i ropstva, segregacija, strah od drugačijeg, ali dotiče i neka druga pitanja vezana uz neke druge manjine. No, nikad, apsolutno nikad, to ne radi s visoka, “u facu”, ne pojednostavljuje i ne izdvaja. Time je upravo te teme dodatno podcrtala i uspjela u nečemu što ne uspijeva svim autorima koji se bave ovakvim delikatnim temama u kojima nije važna samo reprezentacija nego i dubina društvenog komentara. Sjajna, sjajna knjiga.

“We aren’t human.”
“Yes. We. Are.” His voice turns fierce. “I don’t give a shit what the something – something council of big important farts decreed, or how the geomests classify things, or any of that. That we’re not human is just the lie they tell themselves so they don’t have to feel bad about how they treat us.”


Nebojša Lujanović – Maratonac

“Objavljena knjiga i istrčan maraton.
To su dvije velike pobjede.
Nakon koje se ne mijenja apsolutno ništa.”

O “Maratoncu” sam napisala i recenziju, ako se to uopće može nazivati recenzijom. Pod silnim dojmom pročitanog nisam uspjela opisati išta o samoj knjizi osim vlastitih, duboko osobnih, dojmova.

Ovu je knjigu teško svrstati. Igdje. I sam autor ju je pisao duboko osobno, i zapravo je autobiografskog karaktera. To ga nije spriječilo da tekst stilski i umjetnički obogati do granica pucanja. A i Nebojša na tim stranicama puca i pušta nas duboko u svijest osobe koja piše, i trči, i živi beskompromisno na svoj način.

Knjiga kroz doživljaje nekoliko otrčanih maratona i kroz opise svih nevjerojatno kontrastnih etapa samih kilometara opisuje i život, unutarnji i vanjski. Zahvalna sam mu na svakoj stranici, kao što sam mu zahvalna na svakoj koju nije dodao. Ovo je kratka, ali visceralna knjiga, taman dozirana da ubode, zamisli i mijenja čitatelja.

“Sve je protiv tebe. I ovo vrijeme. Jer si čekao priliku koja nikad nije došla. I ovi ljudi. Jer si je počeo sam tražiti.
Trebao bi nešto uništiti, tada bi možda bilo lakše. Ali, to je protiv tvoje religije. Ona se sastoji samo od jednog. Čovjek je stvoren da stvara. Dane su mu ruke. Da njima čini čuda. Zato smo ovdje. Uvijek, svaki tren, svaki raspoloživi atom snage, koristiti da nešto stvoriš. U toj religiji postoji samo jedan grijeh. Nerad. Čovjek koji ne stvara.”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s