MARATONAC – Nebojša Lujanović – Knjige su moj svijet

“Objavljena knjiga i istrčan maraton.
To su dvije velike pobjede.
Nakon koje se ne mijenja apsolutno ništa.”

Prije nekoliko dana imala sam snimanje, jedan intervju. Ni prvi ni zadnji. Svjesna sam da sam zanimljiv miks: operna pjevačica, book blogerica, radim u knjižari, bavila sam se i game dizajnom. Strastvena sam i svestrana i nije mi problem zaokrenuti život u neočekivanim smjerovima.

No već na samom početku intervjua shvatila sam da se ova producentica zaista pripremila i nije zainteresirana za uobičajena pitanja koja mi svi redom postavljaju. Holistički im je pristupila i s nekima me zaista zatekla. I ne znam hoćete li na kameri zamijetiti moju pomalo paničnu reakciju u zjenicama kad me pitala: Ana, vedra si i pozitivna osoba, je li tebi ikada teško?

Je li meni ikada teško? Pobogu, gdje da uopće krenem… U glavi mi se iste sekunde pojavila slika mene prošlog Božića. Da, ovog sad prošlog Božića. Ja tih dana nisam bila ni vedra ni pozitivna. Bilo mi je teško. Iznimno teško. Vidite, postoje ti neki trenuci u životu pojedinca koji prelamaju na najbolnijim mjestima. U njima se ruše iluzije i osoba se mora suočiti s onim što je nesuočljivo. Kod mene je to bila, ni manje ni više nego – patnja. Moj prijelom nije se dogodio preko noći, postupno sam ulazila u njega i negdje na pola puta shvatila da intenzivno prolazim kroz pet stadija tugovanja. A faza prihvaćanja bila je tako bolno daleko. Ja jednostavno nisam mogla prihvatiti da ću patiti. Da će patnja, ciklično, uvijek biti dio mog života. Da će me slamati. Da će me boljeti. Da ću potonuti. Da ću griješiti. Da ću povrijediti. Da patnju, koliko god se trudila, ne mogu (i ne smijem) izbjeći.

Znam, jasno mi je koliko sam bila u zabludi. Patnja je dio života, baš kao i sreća. Nisu sve patnje jednake i s nekima mi se zaista teže nositi, osobito jer sam osoba koja bi sve na sebi popravljala i nadograđivala. Ovu patnju ne mogu popraviti, mogu samo prihvatiti. Ako ide. Išlo je teško.

“Mozak se neprestano igra s tobom. Neumoran je. S njime vodiš najkrvavije bitke. To je glas koji ti govori ono što želiš čuti. A tako nećeš stići nikamo, postići ništa. Jer ono što ti radiš, u tim okolnostima, s takvim izgledima – to je s onu stranu razuma.”

Nekoliko tjedana poslije, u ruke mi je došao “Maratonac” Nebojše Lujanovića, autobiografska proza u kojoj opisuje svoja iskustva s trčanjem maratona. I nisam očekivala da će mi baš toliko zorno prikazati, a i pojasniti, što se to događalo u mom životu sve ovo vrijeme. Znala sam da je knjiga upečatljiva i dublja od neke obične knjige o trčanju, ali surovost tih stranica me zatekla.

Nebojša Lujanović trči. I on ne trči samo tako, on istrčava maratone. Nebojša Lujanović i piše. I ne piše tek tako, on na stranicama ostavlja zube, nokte, kožu i kost. Kroz trčanje i paralelu s pisanjem (a i životom), on prolazi svoje neke faze, iznimno formatirane u samom tekstu (nisu ni svi kilometri u maratonu jednaki pod suncem, i ne donosi svaka lokacija jednake izazove) kako bi kroz vlastitu patnju, kroz guranje tijela i uma do samih granica pucanja (a često i preko), došao do tog nekog samovoljno postavljenog cilja, do cilja koji ne nudi nikakvu nagradu osim spoznaje da si i to, eto, preživio.

Do sljedećeg ciklusa, pa opet ispočetka.

“Čovjek, ako ima drugi život, ne trči. I ako ima drugi život, ne piše.
Može trčati samo ako mu je život trčanje. Pisati ako je život pisanje.”

Nemoguće je ne postaviti pitanje: zašto si to ovaj čovjek radi? Zašto toliko toga žrtvuje za tako malo? Za trpnju? Za bol? Samoću? Često očaj? Za (potencijalnu, a nedostižnu) medalju? Ne samo u trčanju, nego i u pisanju, i u životu? On već u prvom paragrafu knjige otvara odgovorom pa dekonstruira iz toga. Zašto? Jer stvara. ON STVARA. Neka ovo malo sjedne.

On. Stvara.

“Sve je protiv tebe. I ovo vrijeme. Jer si čekao priliku koja nikad nije došla. I ovi ljudi. Jer si je počeo sam tražiti. Trebao bi nešto uništiti, tada bi možda bilo lakše. Ali, to je protiv tvoje religije. Ona se sastoji samo od jednog. Čovjek je stvoren da stvara. Dane su mu ruke. Da njima čini čuda. Zato smo ovdje. Uvijek, svaki tren, svaki raspoloživi atom snage, koristiti da nešto stvoriš. U toj religiji postoji samo jedan grijeh. Nerad. Čovjek koji ne stvara.”

Nebojša trči, piše i izgara, on izbora nema, jer time stvara, a stvaranje je njegova ultimativna potreba. Jeste li ikad zaista razmislili o stvaranju? Moć stvaranje je možda najljudskija od svih osobina, intimno je vezana uz naše postojanje i možda je jedina prava osobitost koja razlikuje životarenje od života. A Nebojša ne životari. Nebojša stvara; stvara svjetove, emocije, doživljaje, iskustva, stvara stranice i stranice ispisane življenjem. On životom doslovno i figurativno trči, dozirano i gladno, ne pokušavajući ga umjetno omekšati do granica rastapljanja i halapljivosti.

Nada. Bol. Granice. Ljubav. Odricanje. Pad. Tempo. Sreća. Odustajanje. Patnja. Krv. Iscrpljenost. Euforija. Pa ponovi. Ispočetka. Ciklički. Dok ti se tijelo ne raspadne, dok ti se um, na posljetku, ne rasprši u vječnost. To je cijeli jedan maraton, to je cijeli jedan roman, to je cijeli jedan život, silovito proživljen.

“Atom ne čini materija, čini ga sila. Kao što sila čini čovjeka.
Tek kad se lomi, kada pada, kada se raspada na dijelove, čovjek shvati da je – sila. Samo rijetki imaju to prokletstvo i tu blagodat da to osjete.”

“Maratonac” je možda knjiga o trkaču, o životu, o piscu, ali je i knjiga napisana o nama, kao i o meni te mojim konfliktima u vezi patnje.

Može li se život istinski proživjeti bez da se pati? Ne. Nikako, ne. Tog Božića, iscrpljena, prislonila sam lice na prozor, dok su slagalice u meni meko prijanjale jedna uz druge sastavljajući spoznaju da su patnja i sreća tek lice i naličje istog novčića. Zaklopila sam oči i po prvi put u životu iskreno sama sa sobom obavila najkraći i najvažniji razgovor u životu. “Ana, hoćemo li uistinu živjeti?”

Odgovorila sam: Hoćemo.

Hoćemo li trčati? Da, hoćemo.

Hoćemo li patiti? Itekako. Hoćemo.

No hoćemo li igrati? Hoćemo li voljeti? Hoćemo li stvarati? Hoćemo.

Dobro. Zakoračimo u ovaj jebeni maraton.