SVJETLA DALEKIH OBALA – Zbirka spekulative fikcije

Izdavač: SFera

“Svjetla dalekih obala” zbirka je spekulativne fikcije i objavljena je kao 27. u SFerakonskom nizu. Tradicionalno je zbirka koja se, u žanrovskim krugovima, nekako najviše iščekuje, o kojoj se najviše razgovara, od koje se najviše – očekuje. No, ako je suditi po razgovorima iz kuloara, proteklih je godina u svojevrsnoj prekretnici čime bi “Svjetla dalekih obala” trebalo biti izdanje koje zbirku možda odvede u novom, svježijem smjeru.

Rado se posvetim čitanju raznih žanrovskih zbirki s ovih krajeva, koristeći priliku da tu i tamo napišem koji red osvrta. Ipak, nije mi lako ovoj zbirci pisati objektivno, jedna sam od autorica priča. No iskreno, neću se pretjerano ni truditi. Srećom, moj blog – moj pravila. Potrudit ću se jasno izraziti mišljenje o tome zašto zaista mislim je ova zbirka vrijedna, i što biste mogli pronaći u pojedinim pričama, ali ne mislim kriti svoje oduševljenje pričama i autorima.

Naime, riječ o zaista jakoj zbirci. Priče su nanizane u prekrasnom redoslijedu, zbirka kazuje jednu priču za sebe, a priče su pomno odabrane. Ova zbirka nema lošu priču. Čak i kod priča koje su mi manje sjele, razlogom se većinom pokazao osobni ukus, a ne objektivni detalji koji suviše smetaju uranjanju u štivo.

Svoju priču, naravno, izuzimam iz hvalospjeva jer mi se jednostavno nemoguće dovoljno odmaknuti od samokritičara u sebi, ali upravo zbog procesa koji sam i sama prošla mogu vam otkriti da iza zbirke ne stoji samo motiviran rad autora, nego i posvećen trud dvaju urednika, Marije Serdar i Mirka Karasa (te jedne lektorice, Bernarde Pintar), koji su koristili svoje vrijeme, znanje, resurse i kanale na raspolaganju (npr. Zoom) kako bi s autorima detaljno prošli svaku priču i zategli je do svoje najbolje moguće verzije u danom trenutku. Naslovnicu krasi jednako inspirativna ilustracija Katarine Jukić. Znate ono kad pred sobom imate knjigu za koju se baš osjeti da se netko iza svojski potrudio da sve bude kako treba? E, to vam je takva zbirka. Pa krenimo redom, s početkom ćemo odmah u glavu.


Vedran Mavrović, Samo naše rijeke teku slobodno

“Šuma je kišila tugu. Golemi borovi što su okruživali kamenito korito bili su slomljeni: plakali su, ali nije im vidjela oči kroz gustu maglu. Samo suze na svojoj koži, sluzave, ljepljive.”

Priče Vedrana Mavrovića rado vam predstavljam. Imaju mi “ono nešto”. Vedran je autor koji piše (pretežito) fantasy i sve njegove priče smještene su u isti, nevjerojatno bogat i kompleksan, svijet Nimme. Ipak, Vedran žanr koristi po svom; magija, bogovi i aždaje nikad nisu sami sebi svrha, uvijek su tu da bi podcrtali neku dublju, intimniju priču. Vrlo često te priče, izuzev većeg fantastičnog svijeta u koji su smještene, nemaju puno veze sa žanrom i upravo se tu nalazi njihova magija. A kad smo već kod magije… prije nekoliko sam mjeseci napisala osvrt na Vedranovu priču “Smisao magije” koja je objavljena u zimskom Marsonicu. Bila je to zabavna, pitoreskna pričica koja je upečatljiva izrazom, ali ne i dubinom za koje je Vedran već dokazao da je nju sposoban. Ova me priča, stoga, veoma zanimala. Teškom mukom, iz autora sam uspjela iscijediti informaciju da je na priči “Samo naše rijeke teku slobodno” dugo i uporno radio, dobro je podmazujući kako bi bila spremna upravo za ovaj natječaj. Naime, još je samo ova zbirka nedostajala njegovoj osobnoj spisateljskoj zbirci domaćih žanrovskih zbirki u kojima je objavljen. I drago mi je da je odabrao ovu.

Vedran je minuciozno baratao stilom i formom; radnjom i ritmom; akcijom i emocijom – i u to očigledno ambicioznoj priči. Ipak, čitatelji bi se mogli boriti s jasnoćom nekih slika (dobar dio priče ispričan je kroz slikovitost vizija), sa samim svijetom (Vedran vas baci u postojeći svijet bez puno uputa za plivanje) i ubrzanim krajem koji, uz prethodna dva argumenta, ne pomaže jasnoći događaja koji se odvijaju pred čitateljem. “Samo naše rijeke teku slobodno”, dakle, nije savršena priča. Svejedno, dragi knjigoljupci, čitajući ovu priču ukazale su mi se boje. Ja doslovce neke likove i scene pamtim u višebojnom spektru, a pojedine slike su mu bile toliko moćne da su mi izokrenule način na koji doživljavam određene elemente.

Veće teme poput proročanstava, zmajeva, ratovanja, slobode i robovanja, Vedran je ugurao u dirljivu obiteljsku priču koja grebe i po kapcima i po srcu. Tu su gubitak, žrtva, ljubav, odanost; svoju košaricu nespojivih elementa isprepleo je u niz koji od prvog do zadnjeg slova znalački upravlja emocijama, i to do samoga kraja i rečenice koja udara ispod pojasa i zbog koje mi je prilikom svakog od čitanja došlo da i zbirku i autora bacim u rijeku (ali šteta zbirke, a, čini se, šteta i autora). “Sve naše rijeke teku slobodno” meni je ponajbolja priča jedne izvrsne zbirke. Vedrane, nije ni tebi lako. Ponovno si mi podignuo očekivanja.


Ed Barol, Na drugoj strani

“Vidio sam dijete kako sjedi uz prašnjavu cestu, pogleda toliko tupog i beznadnog da bih nekad zbog tog prizora možda i zaplakao.”

O Edu sam puno slušala, ali malo ga čitala. Svojevrsna je institucija, stoga sam se njegovoj priči posebno veselila. Navodno je Ed jako dobar (zastrašujuće dobar) kad su u pitanju postapokaliptični scenariji, stoga ne čudi što nas je u ovoj zbirci dočekao još jedan. A ovaj je blizu. Fest blizu. Preblizu?

Ed me smjesta uvukao u svoju priču o membranama koje kao prozorčići lome svijet i s druge strane pokazuju oronule, nasilnike naoružane do zuba. Glas bivšeg profesora koji se iznenađujuće dobro prilagodio “novom normalno” sjajno mi je sjeo. Ne mogu ni zamisliti bolji glas koji bi ocrtavao sve kontraste svjet(ov)a iz ove priče. Edov stil krase suzdržanost, jasnoća i zrelost i moram priznati da, od svih autora u ovoj zbirci, upravo njegov najviše vidim na nekim inozemnim tržištima koja ne toleriraju šlampavosti i improvizacije. Ed nas vodi i voza kud on hoće, a on jako dobro zna što – hoće.

Nažalost, ovu priču krasi i jedna umjerena doza predvidljivosti, iako to zapravo nikad ne postaje problem. Nagli obrat na kraju priče nije ono što ovu priču čini strašnom, već slikovito ocrtan sporosilazak u pragmatizam, u nemoral i u nasilje, kako za pojedinca tako i za društvo. To je ono što je zaista zastrašujuće.


Srebrenka Peregrin, RealD – Izlazak

“Prisjetim se teksta koji sam ovlaš pročitala, ali nije bilo govora ni o kakvom djetetu. Kraljevnu je oteo zmaj, neko je vrijeme bila zatočena u čardaku i tamo čekala da je brat spasi. Kad se vratila kući, slavili su brata koji je usput našao curu za ženidbu, ali nije bilo govora o tome da se kraljevni išta loše dogodilo. Zar se u pričama radnja odvija i nakon što ih prestanemo čitati?”

I onda dođe Srebrenka i ubrza ritam, isuče omamljivač, ubaci 745-icu u usta i izvuče nam osmijeh na lice. Priča je, navodno, neuspjeli zadatak iz radionice pisanja kod Milene Benini. Teško mi je zamisliti da je ovo u bilo čemu bila neuspjela. Zamisliti svijet u kojem su agenti u lovu za likovima isprintanim iz bajki i priča, urnebesno je u inačici koju je zamislila Srebrenka. Jer što se dogodi kad naša agentica naiđe na knjižničarku gđu Radman (twelve points za to prezime!) koja je upravo isprintala pomalo zbunjenu princezu iz narodne bajke “Čardak ni na nebu ni na zemlji”?

Kao što to obično biva sa Srebrenkinim pričama, ovu krasi zaigranost, originalnost uz pravu dozu društvenog komentara. Naša Srebrenka je po svom vlastitom angažmanu vrsna pripovjedačica s posebnom ljubavi prema ženskim heroinama iz narodnih predaji i bajki, a njezinu zbirku probranih bajki, “Bajkarice“, koju je napisala s Erikom Katačić Kozić toplo preporučujem. Iako je u ovoj priči tehnički riječ o znanstvenoj fantastici, princeza u krinolini bez prave funkcije u svijetu iz kojega je došla sjajno se uklopila u pouku da danas imamo kapacitet kritički se osvrnuti na tekstove koji su možda stari i popularni kroz generacije, ali ipak malo zaostali s vremenom u kojem živimo u kojem princeze imaju pravo na vlastiti glas i svrhu osim one da budu poslušne i lijepe.


Tajana Vujnović, Kuma i Malena

“O, srčeko moje, kako si velika postala. Tko bi rekao da ćeš postati zlikovac kad narasteš…”

Tajana je autorica koja nekoliko stvari radi jako, jako dobro. Prva je ta da zaista promisli o čemu želi pisati (ne, ovo se ne podrazumijeva kod svih pisaca). Taj njezin “što ako” u spekulativnim djelima je iznimno pametno koncipiran. Druga je stvar argumentacija stavova koja nikad, ali baš nikad nije jednostrana. U Tajaninim djelima nemoguće je otkriti koji su Tajanini stavovi, a priče su joj iznimno opinionizirane. Ta igra oprečnih razmišljanja nevjerojatno godi i golica. Posljednja stavka je Tajanin talent da izvuče tople, kompleksne, živopisne obiteljske odnose na površinu, nimalo nalik na standarde koje postavljaju drugi pisci. Čitajući ovu priču odjednom sam shvatila da plačem. Vi možda nećete plakati na tom mjestu, ali u meni je dotakla trenutak vlastite obiteljske povijesti s kojom nisam ni znala da se mučim. Toliko su Tajanine priče stvarne i toliko te odnose dobro opisuje.

Nisam vam puno rekla o samoj priči, a teško je išta iščitati i iz naslova. Neka vas ova iznenadi i povuče. Unatoč tome što mi je jedan lik na kraju samo ispario iz priče bez očiglednog završetka luka, što me mrvicu ražalostilo (iako je i to bilo smisleno), meni je bila zaista dobra.

Tajana, ajde više, kad će taj roman? 🙂


Igor Rendić, Sakupljač

“Kao što smo vježbali; oko treba izvući iz duplje. Izvući, ne iščupati.”

S Igorom sam imala prilike sudjelovati na jednom book clubu na kojem smo raspravljali o knjizi “Piranesi” Susanne Clarke. To je jedna vrlo zgodna knjiga koja opisuje svijet vrlo imaginativno osmišljen kao kompleks dvorana na nekoj vodenoj površini. Nisam se puno umarala tim opisima jer sam spacijalni idiot i moj mozak je vizualna ništica. Da me ubijete, ja te konstrukcije ne mogu ni zamisliti ni upamtiti. Igor s tim ne samo da nije imao problema, nego je zapamtio i odnose soba, prolaze, prozore i još kojekakve detalje. Ostala sam frapirana! Nisam mogla vjerovati koliko je sposoban zamisliti neke stvari. Ta njegova sposobnost imaginacije svjetova itekako je iskoristiva u pisanju i nešto je s čim se Igorovo pisanje zaista ističe.

Svijet koji je osmislio za ovu priču velik je, kompleksan i toliko pametno osmišljen da je zapravo nevjerojatno da ga uspio ugurati u tako malu priču. Zapravo, rekla bih da tu čak i nije jedan, nego dva svijeta, naizgled nespojiva, koja kreativan Rendić ipak nekako uspijeva nalijepiti jedno na drugo. Knjigoljupci, ovo je veoma uzbudljivo što on radi. S druge strane, cijeli je taj svijet možda malo i overkill, možda malo i prevelik, jer ovo je priča koja nema završetak tipičan za kraće forme te više funkcionira kao predokus puno veće priče, možda čak i romana (ja bih ga totalno čitala, op.a.) Pritom su pomalo patili i likovi koji su se izgubili u prevelikoj cipeli ovoga svijeta (najgolicaviji mi je bio lik meštra kojeg glavni lik tek usputno spominje). No to ništa zapravo nije problematično jer je svijet toliko upečatljiv, toliko pun okusa (ne uvijek i ugodnih!) da bih smjesta ponovno uronila u njega da mi se za to pruži prilika. Igore, molim te, pruži mi priliku. I beg of you. I need more.


Nikolina Pavleković, Čovjek bez prošlosti

“Iako s vremena na vrijeme po pitanju vremenskih prilika omaši, Soko je nenadmašan u predviđanju koja će se braća zavaditi oko salaša i za kojeg će momka poći koja snaša. Riječi mu se zavlače ljudima pod kožu i odzvanjaju im u podsvijesti kao stihovi bećarca. I možeš im se opirati koliko god želiš; na kraju će te dana pospremiti u proročanstvo kao što bi dobar tornjak pospremio stado ovaca.”

Kao najbolju priču zbirke ja sam možda odabrala Vedranovu, no većina će odabrati ovu. I to s jako, jako dobrim razlogom. Jednom je netko rekao nešto u stilu da se raduje kad će na scenu domaće spekulativne fikcije prodrijeti netko tko nije iz tog svijeta i unijeti nešto sasvim novo. Usudila bih se reći da je Nikolino pisanje ta doza svježeg zraka.

Ova “puca sa sela”, kako sama sebe naziva, za sebe još i kaže da je opsjednuta riječima. Između ostaloga je autorica koja njeguje dijalektalni govor (nageekala sam se s njom po kajkavski kak sam se ni još od srednje škole!). Smatra da svaki autor mora stvoriti vlastiti vokabular koji nije jezično pročišćen. Iako je Zagorka, u ovoj se priči odlučila za slavonski dijalekt kojeg je sjajno iskoristila ne bi li ispričala priču koja se odlikuje britkošću, stilom, jezičnom raskoši i emocijama. Nevjerojatno je koliko neki dijalekt otvara prostora za konstrukcije koje su netipične, možda čak i zabranjene. Npr. već u prvom paragrafu Nikolina koristi rimu koja se zvanično ne bi smjela koristiti u prozi. Ali kako da ovo ne profunkcionira u svijetu u kojem se svakodnevica komentira bećarcem? Nikolinin tekst prepun je ovakvih slobodnih intervencija.

Sama priča je odmjerena i promišljena. Riječ je o proročkoj priči ispaloj iz gotovo idilične slavonske sredine koja kroz smijeh i suze nagoviješta jedno teško razdoblje za taj kraj. Količina ljubavi kojom je protkala tekst oduševio me, zagrcnuo, zbirku sam morala odložiti nakon ove priče kako bih došla k sebi. To je jedna od onih priča koja nas u trenutku presloži iznutra. Nikolina, ova će ti priča odjeknuti sferama, posve zasluženo!


Ana Jembrek, Zamisli krijesnice

Ovu preskočite. Bzvz. 🙂


Saša Sebelić, Zarazna karma

“Sve što je moglo biti – tješio se trećim konjakom u opskurnom baru, posljednjoj stanici prije sobička roditeljskog doma – sjebala je “kovidizacija” društva. Ah, sve je pošlo nizbrdo.”

Saša je pisac koji svoja djela postavlja u tzv. Istraploitationu (podžanr znanstvene fantastike baziranom na istarskim motivima ili radnji smještenoj u Istri). Morate priznati, to je poprilično cool. Vrlo je plodonosan pisac, a iza sebe ima obilje priča, kao i romana, a, koliko sam shvatila, svi su uvezeni u isti istarski svijet.

Ukratko, ova priča nas ne odvodi daleko u budućnost, poprilično je blizu smještena u budućnost. Šesti val korone hara, a našem junaku stvari i ne idu baš dobro. Zbog razvoda je prisiljen ponovno useliti u stan s roditeljima, i sve gleda kako da si riješi stambeno pitanje kako bi se mogao više družiti s kćeri što nije nimalo jednostavno u novom, tad već starom, normalnom.

Zaplet ovog romana poprilično je jednostavan i aktualan. Iako meni osobno taj stil nije od onih koji mi najbolje odgovaraju, a i svijet mi je mjestimično bio pomalo neuvjerljiv (na pragu četvrtog vala nekako mi je teško vjerovati da se stvari baš toliko mogu promijeniti do šestog), moram priznati da me stil razveselio. Saša lake ruke ubacuje humor i ironiju u priču koja ne posustaje do samoga kraja.


Kristijan Novak, Plaćenik

“Svi smo bili braća, svih četrnaest – petnaest tisuća ljudi, inače potpuno različitih, iz sasvim drukčijih krajeva, odgoja i vjerovanja. Svi su naši naslijeđeni drevni bogovi postali sjene i blijeda sjećanja te noći jer pred nama je stajalo utjelovljenje sadašnjeg i budućeg božanstva, nekoga tko će nas sve ujediniti.”

Kada ćete čitati ovu zbirku, preporučila bih vam da prije ove priče stanete, uzmete pauzu, popijete kavu, možda čak i prespavate. Kristijanova priča velik je epsko-fantastični zalogaj koji prati jednog vojničića plaćenika u grimdark svijetu koji golica ne vilenjacima, patuljcima i trolovima, već odličnom atmosferom, i sustavom magije koji je odlično spojio s temama religije.

Moram priznati da mi je Kristijan, iako ovaj tip priča zaista nije u mom điru, držao pozornost do samoga kraja. “Plaćenik” je zapravo bonsai-roman, roman u malom. I sve ima. Dobrog ritma, prepun je snažnih opisa, dubokih doživljaja, a svijet koji je Kristijan osmislio itekako drži vodu od prve do posljednje rečenice. Možda mi je zericu nedostajalo jasnijeg prikaza luka glavnog junaka, osobito s obzirom na vremenski raspon koji je Kristijan prikazao, ali zato je sve ostalo zaista bilo zategnuto kako treba. Naime, ovo je jedna od najambicioznijih, ako ne i najambicioznija priča u cijeloj zbirci. Kristijane, bravo!


Boris Kvaternik, Sjena na vodi

“Gubeći svijest, imala je dojam kao da upada u nevidljivi vrtlog čije je grotlo vrvjelo od dobro joj poznatih glasova. Čula ih je u svojoj glavi jasno poput vlastitih misli.
Svi su ti glasovi vrištali.”

Kada ćete čitati ovu zbirku, zamolila bih vas da pokušate koncentraciju dozirati do samoga kraja. Iznimno je lako pasti u zamku i zanemariti neke priče koje to ne zaslužuju, osobito one na samome kraju. Naravno, možda ja to govorim sebi, možda drugi nemaju s tim problema, ali neka ovo ostane zapisano kao podsjetnik. Jer, Borisova je priča šećer na kraju, ako se horor ovoga tipa uopće može nazivati šećerom. Na predstavljanju ove zbirke, Mirko Karas, jedan od urednika ove zbirke napomenuo je da je dobar horor iznimno teško napisati, iako se možda čitatelju tako ne čini. Složila bih se s tom tvrdnjom koja definitivno ide u prilog ovom Borisovom djelu. Dakle, ovdje je riječ o hororu koji započinje buđenjem djevojke u roditeljskom domu, stotinama kilometara udaljenom od svog stana u kojem je sinoć zaspala. Štoviše, majka koja se doima kao da uopće nije ostarjela, se prema njoj ponaša kao da je još uvijek klinka koja kasni u školu. I tako kreće.

Za početak, napomenula bih da je Boris prvenstveno pjesnik. Ovo je zasigurno jedan od razloga zašto je ovaj tekst, meni osobno, toliko dobro sjeo. Stilski je iznimno jasan i prozračan, pun simbolike i dobro iskorištenih elemenata, a njegove su rečenice jedne od najboljih u zbirci. Također, jasno je da je svoje čvorove dobro zamislio i upleo ih u tekst, a s obzirom na to da piše horor koji tako ne započinje, svidio mi se i njegov ritam, te sporo doziranje horor elemenata kojima izvrće kako našu sliku tako i onu glavne junakinje. Također, pohvalila bih ga što nije zazirao i od nekih tema o kojima nije ugodno čitati. Ova priča dostojno je finale zbirke.


Zbirku priča “Svjetla dalekih obala” možete kupiti preko udruge SFera, društva za znanstvenu fantastiku iz Zagreba.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s