Etgar Keret književno je iznenađenje, osvježenje, a pomalo i senzacija. Ovaj izraelski pisac od samih početaka svog umjetničkog rada zapanjuje priistupom formi, stilu, ali i temama koje su se prije njega ukalupile u ton koji im je najbolje pristajao. Ne čudi stoga što je Etgar Keret vrlo rado viđen gost i na svjetskim literarnim pozornicama, s prijevodima na više od 40 jezika.
Domaća publika itekako je upoznata s njegovim radom kroz izdanja knjiga “Iznenada netko pokuca”, “8% ni od čega”, “Pizzerija kamikaze i druge priče” i “Sedam dobrih godina”, a u djelu “Kvar na rubu galaksije” ponovno nam se predstavio kroz zbirku kratkih priča u prijevodu Laile Šprajc.
Zbirka priča “Kvar na rubu galaksije” svojevrsni je eksperiment. Voljela bih reći da je to laboratorij u kojem se autor igra s elementima, ponekad i nespojivim, kao što su žanr, pripovijedanje i stil, ali najčešće je u centru eksperimenta upravo čitatelj, kao pokusni kunić.
Keret u svojim pričama vrlo često poseže za pripovijedanjem iz prvog lica gdje kroz jasni glas manipulira emocijama i doživljajima čitatelja. Keret je sposoban u jednom trenutku čitatelja u potpunosti odbijati od priče, a u sljedećem dovesti do ruba (a i preko) suza. Kao odlične primjere takvih postupka istaknula bih priče “Posljednji put kad su me ispalili iz topa” i “Tod”.
Keret je i majstor mikrofikcije. Tekstovi su mu zategnuti do granica pucanja, bez slova i točke viška, priče mu nerijetko nisu duže od sveg nekoliko stranica. To ne sprječava autora da unutar iznimno malog prostora priču dovede do usijanja u kojoj strmi uspon odvede na mjesto koje nismo očekivali. Da, apsurd je itekako prisutan u Keretovim pričama, ali on nikada nije sam sebi svrha, već je također alat kojim autor manipulira priču kako bi se naglasila poanta. Pročitajte priču “Noću” i bit će vam jasno na što mislim.
Sasvim moguće da je potrebno malo poznavati izraelsku kulturu da bi se uhvatile baš sve nijanse genija Keretove hrabrosti da o nekim temama piše s tolikim odmakom i kroz zrelu dozu crnog humora, ali ni nama nije teško zamisliti težinu kojom izraelski narod pristupa temama kao što su antisemitizam i holokaust.
Tim je impresivnija Keretova sposobnost da o tim temama piše laka koraka, gotovo zaigrano, uz humor koji se ne rijetko izruguje stereotipima, a pritom nikad ne omalovažava patnju i tragediju. Kroz tekst je spretno isprepleo epistolarnu priču po kojoj je zbirka i dobila naziv, a koja oduševljava zdravom dozom maštovitosti i humora koju ne bismo očekivali u zbirci jednog izraelskom autora.
No na kraju, tek su dvije osobine koje istinski obilježavaju Keretovo pisanje, a to su začudnost i empatija. To je autor koji je svjestan da krajnja empatija može biti jedno vrlo neugodno stanje ako smo primorani empatizirati s pojedincima bez puno karakternih nijansi (kratka forma rijetko daje dovoljno prostora za istinski duboke karakterizacije likova). Ipak, Keret to postiže apsurdom te neobičnim elementima koji su često preuzeti iz žanrovske književnosti (priče “Tabula rasa” i “Prozori” lako biste mogli u zateći nekom liberarnijem žanrovskom časopisu”).
I dok nam se s likovima kao što je već ranije spomenuti Tod, ili anđeo Cvi iz priče ljestve, ili neimenovanim čovjekom iz priče “Prozori” relativno lako suosjećati, puno se teže staviti u cipele bezobraznog oca koji smatra da novcima može kupiti sve, pa i tuđe dostojanstvo. Ipak, Keret i to lako postiže.
Čak i kod manje uspjelih priča, koje kao da su u zbirku ušle zbog raznolikosti stila, ali zapravo stvaraju disrupciju u ritmu (npr. “Pineapple Crush), osjeća se zrela doza namjere da se čitatelja gurne u prostore u kojima mora spoznati što to zaista znači hodati u tuđim cipelama. Istinska empatija nije isključiva, a ne isključuje ni Keret.
Da, Etgar književno je iznenađenje, osvježenje, a pomalo i senzacija. Ipak, teško je ne uvidjeti koliko za njegovim pisanjem postoji i potreba. Zrelost autora koji uviđa da o velikim temama ne treba uvijek pisati na grandiozne načine prepune patosa uistinu se sve više pokazuje kao nešto što ovom svijetu treba. A Etgar Keret kao da se u potpunosti prepustio misiji da tim malim pothvatom svijet učini bar malo boljim mjestom.
Knjige su moj svijet 