“Mi, mi ovdje stojimo jedna izvan druge. Stojimo odvojeno jedna od druge.”
Povezanosti s drugim ljudima su bitne, to svi znamo, na njima gradimo zdrav život i naša dobrobit, mentalno zdravlje – sreća – ovise o kvaliteti odnosa koje putem izgradimo. Nismo otoci, nismo sami.
Ipak, kao ljudska bića sposobni smo nešto zdravo pretvoriti u utege koji nas opterećuju, i to ne samo nas. Često u intenzivnim odnosima gubimo sebe, postajemo destruktivni i ranjavamo druge, a sve to najviše dolazi do izražaja u vezama između roditelja i djece.
“Zar to nije ono što svaka takva uzvišena ljubav mora učiniti, postati vrlo malenom i puziti po zemlji poput crva?”
Saskia je upoznala Juli. Bio je to vrhunac povezanosti, sve što Saskiji treba. Izuzev jedne stvari, savršeno su funkcionirale kao par. Ta jedna sitnica im se u tom trenutku činila kao nešto što podnosi kompromis, jer zašto ne bi Juli pristala da život provede sa spisateljicom i zašto ne bi Saskia pristala imati dijete iako ga nikad nije željela?
“Nitko nema pravo stajati između čovjeka i njegova stvaralačkog nagona.”
Da. Što bi moglo poći po zlu…
Roman “Noćni roditelji” se na originalan, kreativan, pronicljiv, često i duhovit način bavi upravo povezanostima: onim zdravim, onim ne tako zdravim; onim za kojima posežemo u očaju; onim ljubavnim, obiteljskim; onim srodnodušnim ili prijateljskim; onim majčinskim.
Možda mi je i zato toliko trebalo da napišem ovu recenziju. S obzirom na to da je riječ o knjizi koja se prvenstveno bavi majčinskom povezanošću, u ovoj bi vam recenziji moglo postati bolno jasno da ja nisam majka. Ipak, u priči sam se svejedno pronašla. Saskia kao autorica nije škrtarila s motivom i živopisno ga je prenijela i na ostale tipove odnosa, a na kraju je poškakljala i moje vlastite razloge zašto osobno ne želim majčinstvo.
“Ona je toliko ovisna o Saulu. Sva izvan sebe, shvaća da se njezina sloboda sad ugnijezdila i u njemu.”
Nije slučajno što je Saskia de Coster svojoj junakinji podarila vlastito ime. I nije slučajno što je u priči iskoristila vezu koji roditeljstvo gradi iz odnosa dviju majki. Nije slučajnost što je djetetov donorski otac Saskijin najbolji prijatelj, njezina samotna srodna duša. Nije slučajnost što je radnju smjestila u klaustrofobiju hipijevskog otoka na kojem je maleno društvo povezano do granica incestuoznosti. Saskia de Coster stvorila je savršen prostor da kroz priču na različite načine prokušava svoje likove, likove koje voli, i to kroz teme kao što su povezanost, ljubav, potreba i sloboda.
“Karl je bio prvi koji mi je skrenuo pozornost na to da u istinskoj vezi zapravo trebaš pomagati onom drugom u tome da se nosi s usamljenošću, a nekad ga samo ostaviti da bude kakav jest.”
Svjesni smo da povezanost ponekad sklizne u patologiju. Nekoga počnemo trebati preko granica, prvenstveno svojih, mogućnosti. Navezujemo se na drugu osobu, svoju sreću vežemo uz nesavršenog pojedinca.
U slučaju Juli i Saskije, neke stvari su se postupno uplitale, opterećivale odnos, i razrješenje nije došlo kad je došla beba. Dapače, odnos se samo počeo još više klimati i ukazivati na neke slabije spojeve i nesigurnosti, a sad je tu i malo biće koje tek treba zagristi u život, koje tek treba osjetiti koliko široko mu se ručice mogu raširiti u slobodi.
“Čim prohodaš, možeš otići. “
I možda smo čak i sposobni razmišljati razumno kad su u pitanju partnerski (ili neki drugi) odnosi, ali što kad je u pitanju odnos majke i djeteta? Opraštamo li tu teže “prijestupe” samo zato što nitko ne voli kao majka?
“Ono što njezina jadna majka nikad ni od koga nije dobila, misli Saskia ponekad, nešto je vrlo jednostavno: povjerenje u vlastitu ljubav, da je ona dovoljna, više nego dovoljna. Vrlo jednostavno.”
Naravno, ovdje sad ne pričam (samo) o fiktivnim ljudima. Okruženi smo takvih odnosima. Njegujemo takve odnose, ranjavamo i bivamo ranjavani takvim odnosima.
I možda je samo pitanje vremena kad ćemo si početi predbacivati stvari na koje smo, preko sebe, pristali da bi usrećili drugu osobu, a mi ih nismo željeli. To je mjesto gdje se dotiču ljubav, odnosi i sloboda, i tu su u stvarnome životu granice prečesto zamuljane, baš kao što ih je Saskia de Coster prekrasno zasivila i u romanu “Noćni roditelji“.

Je li Saskia trebala pristati na imanje djeteta (namjerno izbjegavam riječ majčinstvo) kao kompromis, iz želje da zadrži partnericu, iz želje da održi povezanost koja joj je bitna? Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Moje osobno stajalište vrišti “Ne!”, ali Saskijin čin tako je živ, a njena posljedična koprcanja nisu nimalo manje ljudska. Saskia de Coster ne odgovara na to pitanje, ne upliće se, ali ipak dovodi priču do svojevrsne katarze koja veliča ljudsku sposobnost prilagodbe te zastrašujuću moć Ljubavi.
Na početku, na posljetku… postoji li način da njegujemo snažne odnose bez da pritom izgubimo sebe? Da potrebujemo odnos, ali ne i osobu? Na ovo se pitanje još uvijek ne usudim odgovoriti.
“Slobodna si. Ona te doziva, na trenutak si oslobođena da odgovoriš na tu ljubav. To tebi želim, mladiću, da nas također u jednom trenutku potpuno ispustiš i da osjetiš: moj, moj, ovaj život je moj.”
Zatrpala sam vas pitanjima, baš kao što je i mene zatrpao ovaj roman, ali zapravo vam želim reći samo jedno: pročitajte knjigu.

Knjigu “Noćni roditelji” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.