„Zvijezda mu, sereš“ nasmijala se Lovey. „Ali zato te volim.“
Možda ste primijetili nekoliko stvari. Jedna je da su mi u posljednje vrijeme recenzije nekako… osobnije. Možda ste također primijetili da ih puno manje i pišem.
Jedno je povezano s drugim. Naime, teško mi se vratiti na stare generične šprance pisanja recenzija. Ne otkada sam sebe otkrila u njima. Problem je i što me sve knjige ne dotaknu na isti način, kod nekih zaista ne pronalazim puno poveznica sa sobom.
Tu se roman „Dug put do malog, gnjevnog planeta“ u mnogočemu razlikuje od sive većine. Ovaj me roman baš dirnula, ali mi je (pre)dugo trebalo da shvatim i zašto.
Naime, kad krećem od svojih nekih osobnih priča koje ovdje dijelim s vama, lakše mi je izvući neko staro, trošno, prašnjavo iskustvo nego neko novijega datuma. Takva puno više ogoljuju. Između ostalog, i zato što postoji velika šansa da bi glavni likovi mojih priča mogli pročitati ovaj tekst (mah-mah akterima, obećajem da ću biti nježna i diskretna).
„Nitko ne bi trebao biti sam“, rekla je Sissix. „Biti sam i netaknut… nema gore kazne. A ona nije ništa skrivila. Jednostavno je drugačija.“
Kad pred sobom imam mekano, nepretenciozno štivo koje svoj pogon predaje u sigurne ruke lepezi prekrasnih i različitih likova, ja ne mogu a da cijelu priču ne projiciram na pleme stvarnoživotnih likova kojima sam ovih dana okružena, u koje sam često ušuškana kao u neku toplu, svemirsku dekicu.
Ovo, naime, nije toliko atraktivno kao opisivanje nekog upečatljivog iskustva iz djetinjstva, ali tako je jebeno lijepo imati ljudski čopor: kad zađete u te neke godine na pragu te neke zrelosti i kad shvatite da ste okruženi s obitelji koju ste sami odabrali. Vjerujem da takvu zajednicu imate i vi.
„Sissix je stisnula dlan, okrenula ga i raširila kandže, iako je znala da Rosemary neće razumjeti tu gestu. Tresha. Bio je to osjećaj zahvalnosti, poniznosti i ranjivosti koji se pojavi kad netko vidi istinu u vama, nešto što su otkrili promatrajući vas, nešto što često vi sami sebi niste priznali.“
O tome je ova knjiga: o skupini ljudi i izvanzemaljaca na jednom trošnom svemirskom brodu koji do kraja priče postaju obitelj. Nema te krvi koja bi neke od njih snažnije spojila. Nema veze što je riječ o znanstvenoj fantastici, o svemirskoj operi, nema veze što se odvija u svemiru, što ima neobičnih termina, tehnologija, ratova, običaja, pa i izvanzemaljskih vrsta – ovo je priča o likovima i o nama samima, zrcali nas i odjekuje idejom o tome koliko smo prekrasno sposobni prihvatiti različitost i obogatiti se od nje. Nema ljudskog „plemena“ bez istinskog prihvaćanja različitosti, koliko god se busali o prsa sa svim sličnostima koje dijelimo.
Da, različitost, kad smo već kod pomalo ofucanih tema koje se, nažalost, prečesto obrađuju kroz silu i oštrinu, umjesto kroz mekane poteze kista, kako bi se stvarnije povezali s njome. Onako, startrekovski fino.
„Kad po prvi put susrećete pripadnika druge vrste, nema tog sapijenta u galaksiji koji istog trena ne primijeti i popiše sve razlike između sebe i njih. Razlike su ono što uvijek prvo primijetimo. Kako im se koža razlikuje od naše? Imaju li rep? Kako se kreću? Kako podižu stvari? Što jedu? Imaju li sposobnosti koje mi nemamo? Ili obratno?“
Različitost nam je potrebna, razgovor o njoj nam treba. Pa i knjige volimo zato što nas stavljaju u cipele nekih drugih ljudi i sudbina, a ovaj roman to tako čudesno radi. Zaljubila sam se u njegove likove, baš kao što se, vjerujem, u njih zaljubila i sama autorica Becky Chambers.
Ovaj je roman jedan od onih (potencijalno neotkrivenih) bisera koji bi vam mogao nabaciti (onako baš zadovoljan) osmijeh na lice, a možda i ispustiti koju (pročišćavajuću) suzu. A to je tako (prokleto) lijepo. ❤
“I po prvi put nisam više htjela brata jer sam ga napokon imala. Nema ničeg boljeg od braće. Prijatelji su super, ali oni dođu i prođu. Ljubavnici su zabavni, ali i malo glupi. Kažu gluposti jedno drugom i onda ignoriraju sve prijatelje jer su previše zaokupljeni buljenjem jedan u drugog pa budu ljubomorni pa se svađaju oko gluposti kao tko pere suđe i tko ne zna spremiti čarape i možda seks postane loš i možda si više nisu zanimljivi pa netko prasne nekog drugog i svi plaču i onda se godinama kasnije vide i osoba s kojim si dijelio baš sve sad je stranac i ne želiš se družiti s njima jer nije ugodno. Ali braća… braća te ne napuste. Zauvijek su tu. I znam da bi i brak trebao biti zauvijek, ali nije uvijek. Braće se ne možeš riješiti. Oni te kuže i znaju što voliš i nije ih briga s kim spavaš i kakve greške radiš jer braća ti se ne petljaju u taj dio života. Vide te kad ti je najgore i nije ih briga.”
Za kraj, nekoliko manje poetičnih informacija o ovom romanu. Prvi je dio serijala “Putnici”, i zanimljivo je da je ovaj roman inicijalno samoobjavljen preko kampanje na Kickstarter platformi. Publici se toliko svidio da su taj uspjeh ubrzo primijetili i izdavači. Ostalo je povijest: serijal je šira publika silno zavoljela, a izdavaču se taj potez istinski isplatio. To samo naglašava već spomenuti poticaj vama od male, gnjevne mene da vam ovaj roman nikako ne promakne.
Roman “Dug put do malog, gnjevnog planeta” možete kupiti na web shopu Hangara7.
Knjige su moj svijet 