“Znaš, glazba te može dotaknuti. Može ti kopati po grudima sve dok nešto ne dotakne.”
Glazba nas je obavijala, uvlačila nam se u pore i ta jedna skladba u potpunosti nas je začarala. Prožimale su nas duboke emocije, one koje se zapravo ne mogu opisati riječima, jer kad umjetnost potrese našu srž, nema te boje koja bi to iskustvo opisala. U tom trenutku osjećali smo… srodnodušlje? Zajedno smo muzicirali, nadovezivali se. Igrali se. Stvarali. Nekoć odvojene energije spajali smo u sinergiju. Nikad u životu nisam bila toliko zaljubljena. I nikad mi u životu nitko nije slomio srce kao taj dječak.
Bila je to vrijedna životna pouka. I mnogo me naučila o odnosima, osjećajima i granicama autonomije vlastitog srca, kao i vlastitog umjetničkog prepuštanja. Potvrdila je i jednu sumnju: ako se baviš umjetnošću, treba biti oprezan kad gradiš duboke odnose s drugim umjetnicima. Može skliznuti u opojno iskustvu. Poput droge.
Po meni, a o ovome sam mnogo razmišljala, umjetnikom ne može postati svatko. Često je izjednačavamo s kreativnošću ili zanatom i umjetnost svakako u sebi nosi i jedno i drugo. Ali istinska umjetnost? Ona umjetnika ogoljuje do kraja. Umjetnost raste iz ranjivosti. Jedino je tada istinska, autentična, tu se nalazi sva njezina magija. Pustiti drugu osobu u tu ranjivost? Stvarati umjetnost s drugom osobom, razumjeti se, prepoznati se na toj razini? O da, to može biti baš poput droge.
“Kad si umjetnik, govoriš istinu na taj način – kao što to radimo sada – znači da se stavljaš u vrlo ranjiv položaj. Kad živiš svoj život, toliko si u svojoj glavi, vrtiš se u vlastitoj boli, da je teško vidjeti koliko je sve to očito ljudima oko tebe. Svoje sam pjesme smatrala kodiranima i tajnima, ali pretpostavljam da nisu bile ni jedno ni drugo.”
Ne bih željela suviše ulaziti u detalje ove knjige, a i ovo nije jedina tema kojom se bavi, ali je kod mene nekako najviše rezonirala. Iskreno, zatrpani ste recenzijama, vjerujem da ste mnoge od njih pročitali. Taylor Jenkins Reid već je zablistala romanom „Sedam muževa Evelyn Hugo“, izvrsnom knjigom. Ovo joj je tek drugi kod nas prevedeni roman, ali poznata je po svojim pomalo drugačijim perspektivama na uobičajene ljubavne konflikte.
U romanu “Daisy Jones i Šestorka” nije nam ostala dužna, iako je, po meni, riječ o ponešto slabijem romanu od „Sedam muževa Evelyn Hugo“.
“Daisy: Nimalo me nije zanimalo da budem nečija muza.
Ja nisam muza.
Ja sam netko.
Kraj jebene priče.”
Taylor se ponovno okrenula ideji intervjua kao neko pogonsko sredstvo za priču, ali ovaj put je s tim zaista otišla do kraja. Cijeli roman napisan je u formi intervjua. To je zgodno, zanimljivo, lako se i brzo čita, ali nije bez izazova. Otkrila sam da sam se ponešto teže povezivala s likovima i s njihovim sudbinama. Također, roman mi je na trenutke gubio balans u svim pričama koje je htio ispričati. Puno se toga događalo, centralni ljubavni odnos tek je jedan dio mozaika.
Najdominantnija je atmosfera američke glazbene scene sedamdesetih. Taylor je u tome toliko uvjerljiva da se čini kao da dokumentira stvarnu priču nekog benda koji je zaista postojao. To je razdoblje koje je stvorilo uzrečicu sex, drugs and rock’n’roll. Roman se u tom triptihu iznimno fino dotaknuo glazbenog dijela, ponešto droge i puno premalo seksa. A mislim da se i temom droge, kao jednom od centralnih u romanu, mogla pozabaviti visceralnije. Jedna od uspjelijih tema je definitivno ona vezana uz feminizam: ovaj roman dao je glas ženama u periodu i u branši kojom su vladali muškarci.
“Tako je to bilo u to vrijeme. Mogla sam poslužiti samo kao inspiracija nekom muškarcu, koji je to onda isfurao kao svoju ideju. E pa, zajebi to. Zato sam počela pisati svoje stvari.”
I bilo je trenutaka kad je Taylor istinski spisateljski zablistala. Neke ključne scene isplela je poput pletera kroz koji polako gradi napetost koja se istovremeno odvija na nekoliko kolosijeka koji nužno nisu svjesni postojanja onih drugih. To ne može svatko.
A emocija koja je kolala između dvoje glavnih likova i ta zaraznost njihove stvaralačke energije… uf. Mislim da ću po tome pamtiti ovu priču. To su trenuci u kojoj dvoje umjetnika dušom i noktima prokopavaju put do samog središta bića onog drugog, a toj energiji se ne žele, ne mogu ili ne smiju u potpunosti prepustiti: ona u sebi nosi beskrajnu ljepotu, ali i beskrajno razaranje. Na tu destrukciju nisu oboje jednako spremni, odnosno, jedno je spremnije od drugog. I to je bilo tako tužno promatrati, iako je u isto vrijeme ocrtavalo i sliku prepunu ljepote.
“A i to želimo u umjetnosti, zar ne? Kad netko točno opiše ono što osjećamo u sebi. Kad uzme djelić tvog srca i pokaže ti ga.
Kad da te upoznaje s jednim dijelom tebe. Daisy je tom pjesmom učinila upravo to. Barem meni.”
Taylor je od samog početka stvarala neizglednu, nemoguću ljubav i taj je nezahvalni zadatak odlično izvela, iako joj pomalo zamjeram kraj. Da, u ovoj su knjizi zapinjale neke sitnice, ali čitati, promatrati, osjećati njihov odnos kroz tekst i kroz opise nota, a sama biti „sigurna“ s ove strane stranica – Taylor, hvala ti na tome. ❤
Knjigu “Daisy Jones i Šestorka” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Izdavač: Vorto Palabra
Prevela: Selma Muftić Pustički
2020.
Knjige su moj svijet 