Pomalo mi je neobično staviti čak pet knjiga na ovu listu. Zašto? Jer sam ih u ovom periodu pročitala tek marginalno više. 🙂
Ali zašto bi dobra knjiga ispaštala samo zato što sam ja brutalno usporila ritam prepuštanja knjigama?
Evo ih, mojih pet miljenica. Nadam se da će i vama omiliti.
Joe Abercrombie – Posljednji argument kraljeva (Krivnja oštrice #3)
Ova je godina definitivno godina u kojem sam se na neki način vratila fantastici. Štoviše, mislim da je tek ovo godina u kojoj ju istinski upoznajem. I to je godina u kojoj sam otkrila Abercrombija.
Riječ je o zaista impresivnom autoru koji je u svoje pisanje uspio unijeti subverzije, iskrenost, brutalnost, humor i nepredvidljivost. Upravo bih tako opisala i ovaj treći nastavak iz serijala “Prvi zakon”. Neke stvari su me dirnule, neke užasnule, neke sam očekivala, nekih sam se grozila, a neke su me iskreno iznenadile. I teško da ću ovaj serijal prestati preporučivati.
Lize Spit – Rastapanje
Teško je opisati doživljaj čitanja ove knjige. Na neki način, čita se kao triler. Ritam nesmiljeno vodi prema veliku otkriću koje očekujemo na kraju. S druge strane, hladan, odvojen stil pripovijedanja kroz višestruke vremenske linije ne nudi u svakom trenutku najintenzivnije čitalačko iskustvo.
S treće strane… ovo je knjiga koja vam se uvuče pod kožu, oštro, zarezom noža, i ostavlja ožiljak. Nije lako pisati o malim zajednicama, o obitelji, o vezama, o smrti, nije lako progovoriti o traumi, a Lize je to učinila iznimno dobro.
Recenziju knjige “Rastapanje” možete pročitati ovdje.
“Što je najgore što si ti doživjela?” pita Pim.
Slijedeći Laurensov primjer, ne razmišljam što je najgore, nego što je dovoljno gadno, a može se ispričati.”
José Luís Peixoto – Unutar tajne (Put u Sjevernu Koreju)
Kako uopće opisati ovu knjigu? Na prvu bi trebalo biti jednostavno. Pisac odlazi na svoje prvo putovanje u Sjevernu Koreju i piše o tom iskustvu. Ovo je putopis, zar ne?
I onda kreneš čitati i shvatiš koliko je iznimno čitati putopis o putovanju u takvo jedno društvo, a koji se izlio iz pera pisca kao što je Peixoto. Nije slučajnost što je Peixoto na to putovanje ponio tek jednu knjigu i to Cervantesov roman “Don Quijote”. Peixoto ne mali broj put podsjeća na tog iznimnog junaka, “karikiranog viteza u borbi s vlastitom okolinom“, njegovi pokušaji da prodre u stvarnost ove zemlje i društva, neobično su nalik Don Quijotovim pokušajima da prodre u istinu vlastitog okruženja.
I povrh svega, ovo je tako minuciozno topla, iskrena i pametna knjiga, prepuna tajni koje sam uživala otkrivati.
“Tajne su unutar nas. Kao i sve ostalo što znamo, tajne nas izgrađuju. Možda su upravo tajne srž onoga što jesmo. Kada ih čuvamo, kada smo dovoljno jaki da ih zadržimo, one se šire u nama. Iz unutrašnjosti, probijaju se do naše kože. Doskora ih možemo primijetiti i u prostoru oko nas. Možemo ih prepoznati u tišini. U tom trenutku, nisu samo tajne koje su u nama, mi smo ti koji su unutar tajni.”
Delphine de Vigan – Odanosti
“Odanosti” je kratak roman ove iznimno cijenjene francuske autorice koji nas odvodi u djetinjstvo jednog dječaka koji se usamljeno bori sa zaista realnim i bolnim problemima. To primjećuje samo jedna učiteljica, sama s iskustvom traumatičnog djetinjstva.
Čitanje romana “Odanosti” baš je mučno iskustvo, kao što sam i spomenula u recenziji. Vezivno tkivo između pojedinih priča stvara poseban osjećaj samoće i otuđenosti, a evocira i osjećaje beskrajne suosjećajnosti prema sudbinama koje su zaista teške, ali zato nimalo manje realne i prisutne u stvarnom životu.
Recenziju romana “Odanosti” možete pročitati ovdje.
„Nekoliko puta sam si ponovila riječi samo ja vidim njegove rane, samo ja vidim da krvari, sklopila sam oči, pokušala se urazumiti, smiriti dah, sjetiti se riječi medicinske sestre koja ga je pregledala i njezina odlučna i smirujućega glasa: „Nije bilo ničega, nikakvih otisaka, nikakvih tragova, nikakvih ožiljaka.“
Nije bilo ničega.
Samo što sam i ja dobivala batine i kod mene to ne prolazi.“
Guy Gavriel Kay – Lavovi Al-Rassana
Počela sam s Abercrombijem, završit ću s Kayom. Skrušeno priznajem da mi je godinama stajao na listi želja autora koje ne samo da bih trebala pročitati, nego i imam istinski osjećaj da će mi se svidjeti. I tako je stajao. Bilo me strah da će me nakon toliko iščekivanja razočarati.
Ali nije, jao, kako nije… “Lavovi Al-Rassana” fantastični je roman koji jedva dotiče taj žanr. Nema magije, specijalnih moći, a cijela priča više je kao neka alternativna povijest, u smislu da je svijet u potpunosti fiktivan, ali inspiriran stvarnom lokacijom Al-Andalusa na Pirenejskom poluotoku u vremenu kada su se na tom području intimno i često ratoborno ispresijecale tri religije koje u romanu na svoj način prikazuje i Kay.
Kay me tako spretno uvukao u ovu priču, prije nego li sam se i snašla postalo mi je neobično stalo do likova i njihovih sudbina. I nekako, ni sama ne znam kako, u sekundi okrene cijelo poglavlje u duboko emotivno iskustvo, često tek jednom, nepretencioznom, pametno postavljenom rečenicom. Iznimna knjiga.
Knjige su moj svijet 