RASTAPANJE – Lize Spit

Izdavač: Hena Com
Prevela: Maja Weikert
Naslov izvornika: Het smelt
2020.

“Ova je kuća daleko prevelika za ono što je preostalo od naše obitelji.”


Ah, djetinjstvo. Vrijeme radosti, vrijeme kojemu se u mislima vraćamo kako bismo pronašli utjehu, u djetinjstvu pronalazimo misaonu sigurnost čak i kad smo već odavno odrasli. Djetinjstvo je naša topla benkica, miriše na majku, i podsjeća na Dom.

No, je li to baš uvijek slučaj? Nažalost, za mnoge je djetinjstvo bilo vrijeme kada nisu bili spremni za neke pred njih postavljene izazove, a ti su ih izazovi obilježili za cijeli život. Djetinjstvo je vrijeme u kojem trauma stvara psihološke ožiljke s dalekosežnim, često nemjerljivim posljedicama. 

Eva je mlada djevojka koja s blokom rastapajućeg leda u prtljažniku putuje u rodno mjesto, selo u kojem je odrasla. Uz to je selo vežu mnoge uspomene: kroz slučaj sklopljeno prijateljstvo s dvojicom dječaka Pimom i Laurensom, ali i turobna atmosfera doma kojeg je dijelila sa sestrom i bratom, a na čijem su čelu bili otac i majka alkoholičari.


“Čovjek je nađen u sobi obješen, s omčom oko vrata, iznad lokve vode, mrtav. Ničeg drugog nema u sobi, osim njega, konopca i vode. Nikakav prozor, nikakav namještaj. Zagonetka glasi: što se dogodilo? Kako je tom čovjeku točno skončao život?”


Roman “Rastapanje” ispričan je iz dvije vremenske perspektive, iz sadašnjosti u kojoj Eva automobilom putuje prema domu, te iz perspektive Eve kao djevojčice koja odrasta u malom farmerskom selu negdje u Nizozemskoj. Radnja skače iz jednog perioda u drugi, ponekad i neprimjetno.

Eva svoju priču pripovijeda spontano, gotovo kroz struju svijesti, sjećanja naviru, a ona sama pripovjedačica je koja je odvojena od emotivnog suda o događajima koji su je stvorili, o događajima zbog kojih joj je na umu jedino osveta.


“Paličnjaci me na neki način podsjećaju na majku.
Ne plačemo kad uginu.”


Moram priznati da dugo nisam pročitala štivo koje toliko dobro gradi napetost. Osjećala sam svrsishodnost svake riječi, a autorica je pažljivo ubačenim rečenicama oblikovala tekst koji prema kraju sve više bazdi po gnoju. Da, gnoju. Onoj odbojno toploj, gustoj tekućini koja ističe iz govana sakupljenih iza stajskih životinja.

Pobogu, sa sela sam, s farme, odrasla sam uz gnojnice, znam koliko smrdi i doslovna i figurativna gnojščina u jednoj maloj zajednici, a ova priča bazdi po njoj. I čitajući ovu knjigu, ostala sam impresionirana koliko je hrabro autorica pisala o nečemu o čemu se puno iskusniji autori ne usuđuju pisati.

Lize Spit pažljivo i tajanstveno gradi napetost i vodi nas prema kraju koji savršeno zaokružuje sve što je do tad opisala. Iskreno, roman traži i dosta strpljivosti, osobito u svojem srednjem dijelu.

No, volim takve knjige koje pažljivo rastu pred očima čitatelja, knjige koje znaju čuvati tajnu, koje čekaju pravi trenutak “da ti ga uvale“. Znam, nije baš pristojan izraz, no razumjet ćete da nakon završetka ove priče meni pristojni izrazi nisu baš padali na pamet.

Eva je lik koji je zbog traume izgubio povjerenje u svoje djetinjstvo, u ljude koji su joj trebali pomoći da postane istinski živo biće, izgubila je povjerenje u roditelje koji su je trebali štititi, izgubila je Dom. Eva je izgubljena, možda zauvijek.


“Što bi tebi bilo gore? upitala je. Pas je na trenutak prestao sa svojim nemirnim trčkaranjem, majka je ležala negdje u tami. “Pas mrtav ili tata mrtav?”
Po načinu na koji je pitala znala sam njezin odgovor.


Dalekosežnost dječje traume ogromna je i kompleksna tema, a Lize Spit se s njom odlučila uhvatiti u koštac – ona je s njom ušla u ring. I nije mi jasno kako je osoba dvije godine mlađa od mene uspjela napisati OVAKAV roman dok ja ovdje petljam po jednoj, jedinoj recenziji.

Lize Spit nizozemski je Tarantino, Lize Spit nizozemski je Kristian Novak, i ona piše negdje uz ili ispred rečenica koje je sama isplela za ovaj roman:

“Što je najgore što si ti doživjela?” pita Pim.
Slijedeći Laurensov primjer, ne razmišljam što je najgore, nego što je dovoljno gadno, a može se ispričati.”


Roman “Rastapanje” brutalno je iskren, začudan, jezovit, morbidan, srceslamajući, crnohumoran i dirljiv baš tamo gdje treba, jedan od najboljih koje sam pročitala ove godine.

Knjigu “Rastapanje” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s