ODANOSTI – Delphine de Vigan – Knjige su moj svijet

„Odanosti.
Nevidljive su spone koje nas povezuju s drugima – i mrtvima i živima. Obećanja koja smo šaptali i čijeg odjeka nismo svjesni, prešutne vjernosti, ugovori koje najčešće sklapamo sami sa sobom, lozinke koje prihvaćamo a da ih nismo ni čuli, dugovi koji su nam ostali duboko u sjećanju.
To su pravila iz djetinjstva koja nam drijemaju u tijelu, vrijednosti u čije se ime držimo uspravno, temelji koji nam omogućavaju da se opremo, nečitljiva načela koja nas grizu i zatvaraju. Naša krila i naše verige.
Odskočne su daske na kojima nam snaga dobiva zalet i rovovi u koje zakapamo vlastite snove.“

Imala sam dvanaest godina i sjedila sam na izdvojenoj stolici, nasuprot razredu. To nije bila obična stolica: Stolica Istine bila je epicentar razrednog eksperimenta koji me je, u isto vrijeme, i privlačio i užasavao.

Učenik nakon učenika, kolega za kolegom, prijatelj po prijatelj, svi su o meni morali izreći jednu dobru i jednu lošu osobinu. Gorjela sam. Užas je ubrzo prevladao privlačnost, mlade emocije vrištale su od mučnine, bila sam uvjerena da su moji prijatelji kudikamo uvjerljiviji, elokventniji, strastveniji kod opisivanja mana nego – mom uhu generičnih – vrlina. I da, boljelo je. U to vrijeme, moja želja da se uklopim, da budem prihvaćena i da budem voljena bila je veća nego ikada prije ili poslije toga, a ova se igra u potpunosti otela kontroli. U mojoj dvanaestogodišnjoj glavi bilo je u tim trenucima veoma glasno.

I onda je došao red na nju, na razrednicu. Voljela sam je, poštivale smo se i rado surađivale. Pitala sam se što će ona reći. Rekla je samo ovo: “Ana, imam osjećaj da u sebi pokušavaš otvoriti neke oči, oči za koje još uvijek nije vrijeme da se otvore.”

Sve je utihnulo. Po prvi put u svom životu imala sam osjećaj da me netko vidi i da me čuje. Banalna previranja unutar mene koja su do tog trenutka bila sav moj svijet, ona više nisu bila važna. Važan je bio ovaj trenutak i ono što je razrednica rekla.

Uvjerena sam da se u tom trenutku sve promijenilo. Možda ne iste sekunde, ali zaista jesam usporila, zastala i zažmirila. Naime, bila sam problematično dijete i nisam u tom trenutku bila sposobna boriti se s tim demonima. Zatvorila sam te unutrašnje oči i čekala trenutak kad ću biti spremnija. To vrijeme je došlo tek godinama poslije.

Ta jedna učiteljica, ta jedna osoba koja me vidjela, a toliko mi je pomogla.

„…samo ja vidim njegove rane, samo ja vidim da krvari.“

Jesam li mogla ovu recenziju započeti nekako drugačije? Nekim drugim primjerom osim onim tako suštinski – mojim? Bojim se da nisam. Možda biste vi uspjeli, ali ja nisam mogla. Jer kada pred sobom imam ovako visceralno štivo koje me suočava samu sa sobom, sve u vezi te priče postaje osobno.

Roman “Odanosti” kolaž je različitih perspektiva, a u njezinom je centru dječak Theo kojemu je na leđa nametnut teret koji nije u mogućnosti nositi. Odrasli u njegovoj blizini ne samo da nisu od pomoći nego su i uzrok problemu.

Dvanaestogodišnji Theo samo želi nestati, ne biti, ne postojati i polako shvaća da mu mogućnost takvog bezdana potencijalno pruža alkohol kojeg, isprva u malim, a postepeno i u sve većim, konzumira uz povodljivog kolegu Mathisa.

Polako otkrivamo zakučice Theovog tužnog svijeta, fragmentiranog na dva odvojena života: jedan kod frustrirane i hladne majke, a drugi kod depresivnog oca. Teret na tim malenim plećima nesnosno je težak, a s puninom njegove težine upoznat je samo on.

Osjetila sam te njegove unutrašnje oči, njegov umor i zasićenje. Vidio je… previše. Zamislite, dvanaestogodišnjak zasićen životom, barem onim što je od njega iskusio, a još nije ni počeo živjeti. Knedla u grlu opetovano mi se podizala.

„Theo sklopi oči i napuni pluća zrakom da pročisti grlo – tu je tehniku usavršio da si ne dopusti da zajeca – a onda pruži papirnati kuhinjski ubrus koji se našao na stolu.
– Nema veze, tata, ne brini se.“

Ipak, jedna učiteljica, i sama s iskustvom traumatičnog djetinjstva, vidi i čuje, i zna prepoznati znakove. Kroz tekst romana ona pokušava doprijeti do Thea i do njegovih roditelja, ne bi li mu pomogla, što nije nimalo lako i bez prepreka.

Delphine u priču uvodi još neke perspektive, i nisu sve perspektive jednako uspjele, ali komuniciraju jasnu ideju autorice da se svi borimo s kojekakvim problemima i uvjetovanjima, da smo svi povezani i da naša djela kao i odluke nemaju utjecaj samo na nas, nego i na ljude koje volimo ili bismo trebali voljeti, što posebno dolazi do izražaja jednom kad postanemo roditelji.

„Nekoliko puta sam si ponovila riječi samo ja vidim njegove rane, samo ja vidim da krvari, sklopila sam oči, pokušala se urazumiti, smiriti dah, sjetiti se riječi medicinske sestre koja ga je pregledala i njezina odlučna i smirujućega glasa: „Nije bilo ničega, nikakvih otisaka, nikakvih tragova, nikakvih ožiljaka.“
Nije bilo ničega.
Samo što sam i ja dobivala batine i kod mene to ne prolazi.“

Čitanje romana “Odanosti” mučno je iskustvo. Priče koje je Delphine opisala bolne su, a tankim nitima povezala ih je u posebno tužnu cjelinu. Svakim poglavljem Delphine zaranja dublje u ljudsku psihu, u ono ružno i čudovišno. Ipak, knjiga obiluje toplinom, dubokim suosjećanjem, i nekim opreznim optimizmom koji me je gonio na okretanje stranica do samoga kraja.

Iako nikad ne opravdava okrutnost, devijaciju, nasilje ili slično, Delphine posebno pazi da se njezini likovi ne ocrtavaju u crno-bijelim polaritetima. Oni su, gotovo uvijek, tako prekrasno i zastrašujuće ljudski, možda baš kao i lica mojih prijatelja koji su me promatrali ispred Stolice i izgovarali sve te mučne stvari.

Delphine je i u svojim prethodnim knjigama pokazala sposobnost ubacivanja u tuđe cipele. To joj je polazilo za rukom jer je i sama proživjela mnogo loših stvari u životu koje su je izgradile u osobu kakva je danas. No tek u ovom romanu mi je ta njezina sposobnost zaista došla do izražaja, i to kroz punokrvnu fikciju, nešto ne baš toliko tipično za Delphine de Vigan.

„Zar se ljudi toliko mijenjaju? Zar svatko od nas u sebi nosi nešto za što nema imena, što se jednog dana na toplini plamena može pojaviti kao gadna poruka napisana nevidljivom tintom? Zar svatko od nas u sebi skriva nijema zloduha koji se godinama u stanju praviti blesavim?

Bez obzira na uloge koje nosimo u životu, one donose niz odgovornosti koje imamo prema drugim ljudima, posebice u roditeljstvu. Nisam stekla dojam da Delphine vjeruje u ideju Savršenog Roditelja, ali tako je fino naglasila trenutak u kojem postajemo slijepi na potrebe onih koji nas najviše trebaju, tim više kada su oni potrebiti zapravo naša djeca.

Delphine nam nije dala zaokruženu priču, odrezala ju je na svom vrhuncu, nemilosrdno i odrješito. Premda se to neće mnogima svidjeti, ovakve priče ni u stvarnosti ni u fikciji ne mogu imati jasne završetka, i bilo bi ih umjetno forsirati.

Umjesto toga, Delphine je iskoristila gotovo filmsko finale koje možda ostavlja puno toga u zraku, ali nam ne štedi sposobnost interpretacije i razmišljanja o tome kako bismo htjeli da ova priča krene dalje u neke svoje nezapisane epiloge.

Ovo je onaj tip knjige koja nas je sposobna namučiti, rasplakati, ali i inspirirati da postanemo bolji i empatičniji ljudi. Mislim da vam ne mogu dati veću preporuku od ovog.

Na kraju, ovaj me roman suočio i s vlastitim odanostima. Odanost koju sam osjećala prema hrpi klinaca koji ne umiju i ne žele lagati kako bih se ja osjećala voljeno na kraju sam ostavila iza sebe, gdje joj je i mjesto. Jer jedna je odanost bila važnija, i to ne moja: ta odanost jedne dobre osobe koja je imala hrabrosti pomoći mi da utišam buku, zatvorim oči i, s vremenom, nadoknadim izgubljeno.