BLISTAVA REPUBLIKA – Andrés Barba

Izdavač: Naklada Ljevak
Preveo: Dinko Telećan
Naslov izvornika: República luminosa
2020.

“Djetinjstvo je moćnije od fikcije.”


Blistava republika” nagrađivani je roman španjolskog autora Andrésa Barbe. Najavljen je kao “mračna priča o trideset dvoje djece nepoznatog podrijetla i jezika koji se pojave u tropskom gradiću San Cristóbalu”. Ponašanje im vrlo brzo postaje nasilno i cijeli grad postaje “žrtvom” terora te male i tajanstvene skupine djece.

Priča je u potpunosti ispričana iz perspektive lokalnog socijalnog radnika, a napisana je u obliku kronike i to dvadeset godina nakon eskalacije situacije s nepoznatom djecom.

Roman je često i razumljivo uspoređivan s djelima slične tematike koje možemo pronaći napisane u radionicama autora kao što su Stephen King ili William Golding, i moram priznati da me ta najavljena “mračnost” priče dugo odbijala. Za Kingove romane koji uključuju djecu tek sam odnedavno postala spremnija, a za Goldinga još uvijek skupljam snagu.


“Boje su bile jasne, temeljne i izluđujuće blistave: intenzivno zelenilo prašume priljubljene uz cestu poput biljnog zida, sjajno crvenilo zemlje, plavetnilo neba čija svjetlost prisiljava da neprestano držiš oči poluzatvorene, gusta smeđa boja onih četiri kilometara od jedne do druge obale rijeke Eré, sve mi je očitim znacima nagoviještalo da u svojoj duševnoj baštini nemam ničega s čime bih mogao uspoređivati to što prvi put gledam.”


Ipak, dala sam priliku romanu “Blistava republika“, dovoljno mi je dugo stajao na policama i željela sam ga makar – prolistati. Odmah mi je pozornost uhvatio stil pisanja koji je daleko od mračnih najava, pitak je, bogat i prozračan, slikovitih opisa, i daleko je od očekivane suhoće atmosfere koja neminovno najavljuje nešto loše što će se dogoditi.

Daleko je i od očekivanog naturalizma teme koja je izuzetno osjetljiva, jer ipak su to djeca koju se analizira. Svejedno, brzo je postalo jasno da knjiga neće prezati pred obradom teme koju si je odabrala, a to je preispitivanje paradigme o nedužnosti djece.


Mit o dječjoj nevinosti – kaže – iskvaren je, pozitivan i lagodan oblik mita o Izgubljenom raju. Kao svecima, zagovornicima i vestalkama te džepne religije, djeci se natovaruje breme da odraslima predstavljaju stanje izvorne milosti.


Dobrim sam dijelom uživala u bogatoj perspektivi naratora koji je sposoban sagledati situaciju iz višestrukih perspektiva, osobito s vremenskim odmakom od nekoliko desetljeća. Po običaju ovoga bloga, ne želim previše ulaziti u detalje, ali jasno vam je da eskalacija koju sam spomenula kreće u smjeru nasilja pomalo nezamislivog za skupinu djece.

U pripovijedanju osjećamo oprez, strah, sablazan i čuđenje, ali nikad se ne gubi taj osjećaj čudesnosti i ljepote koju narator itekako primjećuje u toj autonomnoj grupici mladih ljudi koji instinktivno odbacuju sve društveno dogovorene ideje o tome kako zajednica, jezik, ponašanje trebaju izgledati.

Taj strah se, naravno, povećava kako gradić počinje primjećivati isprva sitne, a poslije i ne tako sitne promjene u ponašanju vlastitog pomlatka koji je fasciniran tom divljom skupinom djece.


“Djeca. I jednoga lijepog dana ispostavi se da kradu. ‘Izgledali su tako dobri!’ uzvikivali su neki, ali u pozadini tog uzvika krila se osobna uvreda: ‘Izgledali su tako dobri i prevarili su nas, ti mali licemjeri.’ Bili su djeca, ali ne kao naša djeca.”


Roditelji po prvi put primjećuju granice koje određuju gdje oni prestaju postojati a gdje započinju njihova djeca. Isto tako, bolno je gledati koliko se divlje ljepote svakodnevno korigira iz tih malih jedinica koje od prvog dana odgajamo da budu uobličene onako kako mi želimo da izgledaju.

Njihova nevinost i dobrota, barem onako kako ih mi definiramo, možda su ipak proizvod društvene intervencije, a ne njihov bazičan kod, i to je istovremeno i zastrašujuće i predivno, ili ako koristimo prelijep izraz iz naslova, to je BLISTAVO.


“Poput malog princa, i mi smo mislili da naša privatna ljubav spram naše djece preobražava tu djecu.”


Blistava republika” nije dugi roman i okoristio se tom kratkoćom. S vremenom sam stekla dojam nepouzdanosti naratora, sve sam mu manje vjerovala i dobila dubok dojam da se svojim kićenim usporedbama želi iskupiti u očima čitatelja koji sudi. Također, unutar priče često bi zaverglao u proceduralnim pasusima, i time nepotrebno “hladio” štivo.

Ovo je onaj tip romana koji preispituje paradigme i time me se duboko dojmio. Prožet je bojama magije i nestvarnosti, i dugo mi se nije dogodilo da s tolikom mukom odabirem lijepe citate koje bih izvukla za recenziju, toliko ih je mnogo.


“Osmijeh tog dječaka me uznemirio jer potvrđivao je da je postojala neka spona među nama, da je nešto što je počinjalo u meni završavalo je u njemu.”


No najiskrenije, s vremenom je toga postalo i previše, da nije baš toliko često narativno odlazio u bogate usporedbe (dugo sam se bavila starom glazbom, osobito barokom, i kroz taj rad razvila sam svijest da su neki ornamenti daleko efektniji kada se koriste odmjereno, nego kada se koriste stalno, op.a.), lako bih ga ocijenila i s višom ocjenom.

Ti su detalji pomalo narušili cjelokupni dojam o romanu koji je bez obzira na to iznimno dubok, atmosferičan, poetičan, i snažan. Ma blistav!


“Čovjek katkad vjeruje da se radi silaska u bezdan ljudske duše valja ukrcati u moćnu podmornicu, a naposljetku se iznenadi kad sebe zatekne kako u ronilačkom odijelu pokušava zaroniti u kućnu kadu.”


Roman “Blistava republika” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s