Izdavač: Mozaik knjiga
Prevela: Mirna Čubranić
Naslov izvornika: Lethal White
2019.
“Na ovome svijetu ima mnogo vrsta bijelih konja, gospođo Helseth.”
– Henrik Ibsen, Romersholm
“Smrtonosno bijelo” četvrti je roman iz kriminalističkog serijala o Cormoranu Strikeu, a kojeg piše Robert Galbraith (pseudonim J.K. Rowling). Riječ je o voljenom serijalu koji je od svog početka dosta polarizirao publiku. Ova recenzija primjenjivija je onima koji dosad nisu čitali serijal, s obzirom na to da sam se ja, u isto vrijeme i hrabro i kukavički, priključila tek na ovom nastavku. Pretpostavila sam se da će me autorica uputiti u detalje jer, iskreno, nemam vremenskih resursa započinjati serijal ispočetka da bih s vremenom došla do četvrtog nastavka. Završivši knjigu, zadovoljna sam s tom odlukom i, iako je uvijek bolje krenuti ispočetka, uvjerena sam da to u ovom slučaju nije i prijeko potrebno.
Strike i Robin ponovno rade zajedno, iako je privatna tenzija između njih dvoje veća nego ikad. Agencija ima posla, zahvaljujući novostečenoj slavi nakon slučaja obrađenog u prethodnoj knjizi, no dugoročni planovi ne izgledaju dobro. Agenciji dobro dođe najnoviji slučaj: jedan ministar treba pomoć oko ucjene. Naizgled jednostavan slučaj ubrzo eksponencijalno eskalira i postaje znatno zamršeniji, a Strike ima neugodan osjećaj da je povezan s još jednim zaboravljenim incidentnom na kojeg ga je uputio mentalno poremećeni mladić Billy.
Ok, započet ću sa zamjerkama, odnosno jednom zamjerkom zbog koje ovu knjigu nisam ocijenila višom ocjenom iako mi se svidjela – ova knjiga je jednostavno preduga. Pokušala sam sama sebi u glavi opetovano opravdati razloge zašto ovaj krimić ima 650 stranica i, iskreno, nisam došla daleko. Da, riječ je o kompleksnoj priči, ali ne baš toliko kompleksnoj. Da, Galbraith se u priči dobrim dijelom fokusira i na privatni život Cormorana i Robin, ali to opet nije opravdalo toliko stranica.
“Smrtonosno bijelo” zbog toga pati, na dijelovima se vuče i zapinje, detalji koji bi trebali biti svježi u trenutku kad nam zatrebaju to više nisu, a bome je i kemija između dvoje protagonista s vremenom opala i nekako užegla. Po zahvalama na kraju knjige moj intuitivan zaključak jest da Rowling nije baš puno dala urednicima da prčkaju po knjizi kakvu je ona zamislila, a i sama je priznala da je ovo možda najkompleksniji spisateljski zadatak koji si je ikad zadala.
Ali dobro, njezino je pravo komplicirati, a dobra je pripovjedačica elegantnih manira čak i kad stvari zapinju. Uživala sam u ovoj knjizi i njezin kraj me zadovoljio. Centralni kriminalistički zaplet je jako dobar, i voljela sam ga sagledavati iz perspektive privatne agencije, a ne nužno iz policijske postaje. Plus, nema do krimića usred ljeta, a s obzirom na to da ni jednu knjigu iz ovog serijala nisam do sad pročitala, zadovoljna sam (i zahvalna) na činjenici da mi je priču dovoljno otvorila kako bi se i kao novakinja osjećala dobrodošlom.
Kao i mnogi prije mene, zaljubila sam se u odnos Cormorana i Robin, kao i u njihove likove same za sebe. Inteligentni su, oboje nose ožiljke iz prošlosti, ali su i nevjerojatno uvjerljivi, vidim ih kao djeliće svojih malih zajednica, nisu toliki autsajderi kao mnogi istraživači u popularnim serijalima. Uvijek mi je bilo nerealno da su protagonisti u kriminalističkim romanima baš toliko odvojeni od ljudi oko sebe, od svojih čežnji i ambicija van posla, od hobija, interesa, glupih navika, suvišnih kilogramima, vrlo konkretnih borbi s unutrašnjim demonima… U Cormoranu i Robin osjetila sam životnost kakva mi često nedostaje.
I iskreno, jedva čekam saznati kamo dalje vodi njihova priča, uz uvjet da sljedeći nastavak bude minimalno 200 stranica kraći.
Knjigu “Smrtonosno bijelo” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 