VRAŽJI OKOT – Margaret Atwood

Izdavač: Profil
Prevela: Giga Gračan
Naslov izvornika: Hag-Seed

“Mi smo ista tvar
od koje snovi sazdani su, i to malo
našeg života snom se zaokružuje.”


Vražji okot” autorice Margaret Atwood dio je zanimljivog serijala knjiga posvećenog Williamu Shakespeareu. Nekima od najpopularnijih autora današnjice povjeren je zadatak obrade nekog od Shakespeareovih djela. Sjećate li se “Macbetha” Joa Nesbøa? I taj je roman dio ovog serijala, a osim “Vražjeg okota” i “Macbetha” kod nas je prevedena još i “Nemoguća djevojka” autorice Anne Tyler koja je u toj knjizi obradila “Ukroćenu goropadnicu”.

Vražji okot” bacio je novo, modernije svjetlo na Shakespeareovu “Oluju”. “Oluja” je kompleksno metaforičko djelo, koje se i u vrijeme svog nastanka u prvoj polovici 17. stoljeća zapravo bavilo moćnim modernim temama kao što je problematika kolonizacije novih kontinenata i zemalja. Atwood nije imala nimalo laki zadatak i silno me zanimalo kako će mu pristupiti.

Ne znam koliko ste knjiga Margaret Atwood uspjeli pročitati, jer ona ima mnogo lica. Ako ste jedino pročitali “Sluškinjinu priču”, ova bi vas knjiga mogla jako iznenaditi. Ako ste pročitali i neke druge kao što su “Alias Grace” ili trilogiju “Ludi Adam”, onda će vaše iznenađenje stilom pisanja biti manje. Margaret je standardno britka, ali u ovu knjigu je unijela zaigranost i humor za koje u “Sluškinjinoj priči” naprosto nije bilo mjesta.

Felix je uspješan kazališni redatelj koji je usred uprizorenja “Oluje” najuren s radnog mjesta umjetničkog voditelja poznatog festivala. Mućki ga je najurio Tony, dugogodišnji partner. Felix se povlači u osamu, i godinama sanja o osveti. Društvo mu je jedino Miranda, duh kćeri koja je tragično preminula kad joj je bilo samo tri godine. S vremenom Felix shvaća da mu izoliranost ne godi i prihvaća funkciju voditelja eksperimentalnog umjetničkog programa u obližnjem muškom zatvoru.

Smatra da je Shakespeare idealan za ovaj program, unatoč skepticizmu nadređenih. No, program se pokazuje uspješnim! Zatvorenici čekaju u redovima kako bi postali dio Felixovog kazališnog programa i kako bi se izrazili kroz kompleksne Shakespeareove likove kao što su Kralj Lear, Macbeth, Rikard Treći…


“Otok moga kraljevanja.
Mjesto moga prognanstva.
Moja pokora.
Moje kazalište.”


I naravno, jednog dana Felixu se ukaže prilika da se osveti dugogodišnjem nemesisu zbog kojeg više nema karijeru kakvu je nekoć imao. I iskorištava uprizorenje “Oluje” kako bi svoju osvetu nad Tonyjem proveo u djelo.

Felix je predivan protagonist. Ne znam da li ste ikad imali prilike surađivati s nekim kazališnim redateljem, ali ja jesam, i ne mogu vam opisati koliko ih je Atwood dobro opisala u liku Felixa. Taj egoizam, ta gotovo nesputana, divlja mašta, ta arogancija, ali i emocija, osjetljivost, srce koje se stalno nosi na dlanu, posvećenost detaljima, predanost originalnom djelu, pa potreba da ga se (ponekad i pretjerano) osuvremeni. Ajme, ta čarolija koju su sposobni proizvesti iz ničega! A nemali su i redateljski izazovi koji proizlaze iz rada s ljudima, u ovom slučaju cijeloj skupini različitih kriminalaca koji su tako šarmantno zrcalili rad sa stvarnim glumcima.


“Obično čeljade može savršeno razumjeti Felixov pristup! Macbetha likvidiraju motornom pilom: što je tu teško razumjeti? Aktualnost. Izravnost.”


I baš kao što “Oluja” nije djelo o kompleksnom zlikovcu, tako i “Vražji okot” postaje djelo o kompleksnom junaku, koji čak i kad je karikiran (a Felix često jest) ne gubi ništa od svoje potpunosti. Nisu mi svi sporedni likovi bili jednako uspješni, ali to nije ni bitno. Atwood je upravo na Felixova leđa natovarila ogromnu odgovornost centralnog lika koji mora predstavljati velikog Prospera, i ja sam ostala jako zadovoljna završnim rezultatom.

Vražji okot” neumoljivo dokazuje da za uspjelu obradu klasika potreban ne samo kvalitetan izvorni materijal ( sa Shakespeareom ovdje nema problema) nego i barem približno jednako kvalitetan moderni autor koji je sposoban sve nijanse velikog djela uplesti u jednu malu obradu. A naše domaće izdanje naglasilo je još jedan trenutak u kojem je prečesto bolno jasno da je za uspjelu obradu potreban i jednako snažan prevoditelj kompatibilnog senzibiliteta.


“Valja sad posao obaviti, spletke valja splesti, mućke smućkati, smradove zasmraditi!”


Tercet Williama Shakespearea, Margaret Atwood i prevoditeljice Giga Gračan predivan je primjerak jedne takve uspjele suradnje. Ova knjiga čudesno je prevedena, u duhu jezika i intencije autora, i Shakespearea i Atwood. Giga se znalački potrudila ne samo prevesti knjigu nego je i istražiti, propitkivati, čak su i njene fusnote odrazile genijalnost gore spomenutih autora.

Iako me dobar dio ove knjige djetinje razgalio, zabavio i podučio, bilo je dijelova koji su me manje oduševili. Antiklimaktičnost pojedinih dijelova knjige obično je vezana uz potrebu autorice da dodatno i gotovo pedagoški preobjašnjava pojedine aspekte originalnog djela. Po meni, to nije bilo potrebno. Malo tajnovitosti nije na odmet, a lijepo je i nešto ostaviti individualnom istraživanju, jer, ako ništa drugo, tada i želja za ponovnim (ili prvim!) čitanjem originalne “Oluje” postaje veća.

Ipak, možda sam i u krivu. Sasvim je moguće da su upravo ti dijelovi oni najbitniji u cijeloj ovom Shakespearijanskom projektu. Umjetnost je otvorena individualnoj interpretaciji. Malenoj i velikoj. Ti dijelovi su upravo takve osobne interpretacije opetovano naglašavali. Atwood nas kao čitatelje ohrabruje da gledamo priču i likove vlastitim očima, da se ohrabrimo situaciju sagledati iz drugačijeg kuta, da imamo i izrazimo vlastito mišljenje.


“Što ih pokreće? Što žele? Zašto rade to što rade? Uslijedile bi vruće debate, iznosile se alternative. Je li Macbeth psiho, ili? Je li ledi Macbeth i prije bila luda u glavu, ili je prolupala od osjećaja krivnje? Je li Rikard Treći rođen kao hladnokrvni ubojica, ili je proizvod svoga doba i potpuno poremećene šire obitelji u kojoj moraš ubijati ili biti ubijen?”


Uz vrlo malo poduke i uz otvaranje konteksta pozvani smo umjetnost, i to ne samo književnu ili kazališnu, promatrati vlastitim očima. Širiti se u tom pogledu neprocjenjiva je dobit kako za individualca, tako i za cijelo društvo, a nekako s tom praksom prestajemo nakon školovanja.

Nije samo Margaret Atwood ili Jou Nesbøu dozvoljeno uzeti remek djelo nekog umjetnika i provući ga kroz vlastiti filter, maštu i emociju. Naše interpretacije možda neće biti toliko uspješne ili grandiozne, ali su neke od najvrjednijih poklona koje možemo darovati vlastitom osobnom rastu.

Ova obrada “Oluje” nije savršena, i nije na razini originala, ali je prepuna duha. Dirnula me do suza. Nasmijala. Mentalno i duševno stimulirala. I pomogla mi je prisjetiti se zašto sam se davno tako istinski i dubinski zaljubila u umjetnost, u kazalište, i u pisanu riječ.

I zato “Vražjem okotu“, unatoč nesavršenostima, ipak dajem najvišu ocjenu.

Knjigu “Vražji okot” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s