NE DAJ MI NIKADA DA ODEM – Kazuo Ishiguro

Izdavač: Buybook
Prevela: Ljiljana Marković
Naslov izvornika: Never let me go
2017.

“SIROTA STVORENJA…”


Pripremajući se za ovu recenziju shvatila sam da sam pripremljenija govoriti o Kazuu Ishiguru u teoriji nego što sam pripremljena o njemu pričati u praksi. Ubrzo nakon što je ovaj autor nagrađen Nobelovom nagradom za književnost, Mitopeja, tad tek izdavačka kuća u povojima, pohvalila se uspjehom dobivanja prava na sve knjige ovog autora. Kroz period koji je uslijedio pročitala sam značajnu količinu informacija o autoru, proučavala njegove intervjue, oduševila se govorom koji je darovao svijetu prilikom dobivanja ove velike nagrade.

Ishiguro je odrastao kao Japanac u Velikoj Britaniji, iako je rođen u Japanu. U njemu samom jasna je inspirativna dihotomija. Istovremeno je povezan sa svojim korijenima u Japanu i od njih u potpunosti odcijepljen. Istovremeno je povezan sa svojom kulturom u Velikoj Britaniji, i u njoj je zauvijek autsajder. Član je generacije djece koju su stvorili oni koji su, tako bolno iskreno i ne nužno iz loših namjera, stali na krivu stanu povijesti te poticali rat koji je Japan gotovo uništio, dok je Ishiguro član generacije miroljubivih hipija.

I iako u svojim romanima rado poseže za nekim zajedničkim motivima (npr. motiv sjećanja ili otuđenosti), svaki roman mu je, navodno, sasvim drugačiji od prethodnog. Vrlo hrabro od bilo kojeg pisca, jer toliko se lakše uljuljkati u jedan stil, u jedan žanr, u jednu temu i usavršiti ih nego svaki put započeti ispočetka.

A sada zanemarite sve što sam pametovala o Ishiguru, jer ja zapravo o Ishiguru ne znam ništa. Pročitala sam tek dvije njegove knjige, “Blijed pogled na bregove” koja me oduševila, te “Ne daj mi nikada da odem”, koju upravo recenziram. Na polici mi još stoji i “Pokopani div”, ali on čeka pravo raspoloženje i koncentraciju.

Ne daj mi nikada da odem” roman je koji me nije oduševio na prvu. Postavljen je kao bildungsroman, roman o odrastanju grupice djece u jednoj zatvorenoj edukativnoj ustanovi negdje u Velikoj Britaniji, u nekoj nedefiniranoj bliskoj budućnosti. Ovo je i spekulativni roman, i iako toga nismo svjesni odmah na početku, pomalo je i distopijski. Taj dio strpljivo otkrivamo zajedno s protagonistima priče.


“Tako vi čekate, čak i ako toga niste sasvim svjesni, čekate na trenutak kada ćete spoznati da ste stvarno različiti od njih; da ima ljudi tamo napolju, poput Madam, koji vas ne mrze, niti vam žele kakvo zlo, ali koji se ipak stresu od same pomisli na vas – na to kako i zašto ste došli na ovaj svijet – i koji se užasavaju od pomisli da se vaš ruka može okrznuti o njihovu. Kada prvi put sebe sagledate očima takve osobe, to je leden trenutak. To je kao kad prođete pored ogledala pored koga ste prolazili svakog dana svog života, i ono vam odjednom pokaže nešto drugačije, nešto zabrinjavajuće i strano.”


Teško je opisati ovu knjigu i ono što se događa u njoj. Sad vidim da je s razlogom svaki sinopsis koji sam ikad pročitala o ovoj knjizi muljevit i nejasan. Ukratko, u ovom se romanu jedna mlada žena prisjeća vremena koje je provela u edukativnoj ustanovi s drugom djecom, osobito s prijateljima Tommyjem i Ruth. To je naizgled normalno djetinjstvo, sa svim svojim normalnim izazovima, ali prožeto je sumnjama, tajnovitošću, nečim većim što ta djeca ne znaju o sebi. Polako kroz priču i njihovo odrastanje saznajemo svrhu te ustanovu te zašto su djeca ondje.

Ne daj mi nikada da odem” nježno je knjiško biće. Delikatno. Suosjećajno, iako je mene kao čitateljicu stalno držao na distanci. Priča je ispričana iz perspektive djevojčeta koje jedva da je odraslo i kad je odraslo. Iako su mi dijelovi knjige u kojem priča o njihovim dogodovštinama u školi često gubili pozornost, i falilo mi je povezanosti s likovima, potkraj knjige priča me uistinu uvukla. Tada sam shvatila što je Ishiguro htio postići s takvim svakodnevnim pisanjem. Ishiguro opisuje ljudske ovčice čiji su umovi toliko isprani u vezi toga koja im je svrha u životu da same, gotovo radosno, hrle u zagrljaj svom koljaču. Ne znaju drugačije u ovom vrlom, novom, sasvim realističnom svijetu.

Danas, s vremenskim odmakom od čitanja, mogu reći da je riječ o štivu posebne, iako zatomljene ljepote. Knjiga je dirljiva, puna dubine i slojeva. I nekad se doista dogodi da knjiga koja se na prvu ne čini ništa posebno, svojom posebnošću propupa u umu tek poslije, kad se slegne, kad se duša njome dovoljno natopi.

S milinom se prisjećam ove knjige. Ishiguro tako moćno dočarava atmosferu, tako minuciozno tempira priču, utapa nas u normalnosti kako bi naglasio nenormalno. I rijetko tko piše empatičnije. Voljela bih je u budućnosti još koji put pročitati. Znajući što sada znam, mislim da bih neke njene dijelove sasvim drugačije doživjela.

Oduševila me ili me ne oduševila, jasno mi je zašto je na temelju ovakvog pisanja nagrađen Nobelovom nagradom za književnost.

Knjigu “Ne daj mi nikada da odem” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s