Izdavač: Šareni dućan
Preveo: Damir Žugec
Jedan je Dracula.
Od svog nastanka, Stokerov grof Dracula sinonim je za vampira – ono mistično čudovište koje se hrani svježom ljudskom krvi, direktno s izvora. Iako Stoker nije izmislio vampire, on im je, ovim kultnim romanom, podario lice. I to kakvo lice! Lice koje uz vriskove užasa povlači i uzdahe privlačnosti, jer tako je senzualno razmišljati o nemrtvom stvoru koje se napaja na vratu svoje žrtve, žrtve koje pada u gotovo seksualni trans, i koja u potpunosti ovisi o svom napadaču. Hoće li preživjeti? Umrijeti? Ili i sama postati vampir?
Priča o nastanku ove knjige fascinantna je. Iako se o njoj rado govori u kontekstu gotičkih romana, ona to zapravo i nije. Nastala je u 19. stoljeću, točnije 1897. godine, kad je mračna, ali krajnje zabavna gotička književnost polako upadala u svoj sumrak. Neka su druga bića počela vladati popularnom književnom scenom tog vremena, osobito ako su se javljala u sklopu megapopularnog vala horor romana u nastavcima koji su “kvarili” mladež tog vremena svojim “plitkim” sadržajima (tzv. “penny dreadfuls”), a u kojima nije bila rijetkost da se pojavi i pokoji vampir.
No, od trenutka kada je čitalačka javnost upoznata s grofom Draculom – naš se odnos s vampirima mijenja, postaje osobniji, postaje kompleksniji, postaje strašniji i postaje željniji.
Bram Stoker i njegov Dracula u novo su stoljeće zakoračili kao neporecivi kraljevi horora i postali dio pop kulture našeg vremena, osobito nakon što se u cijelu priču uključio i film koji je kojekakvim inačicama grofa Draculu kao ultimativnog vampira učinio još intrigantnijim.
Dugo sam odlagala čitanje ovoga romana. Sretna što sam ga konačno pročitala, i zahvalna Zlatki iz Life&Socks što ga je predložila kao book club izbor za svibanj. U knjizi sam silno uživala iako je daleko od savršenog štiva. Grofa Dracule u ovoj knjizi NEMA dovoljno, epistolarni oblik u kojem je knjiga napisana s jedne je strane pravo osvježenje i nudi široki spektar zanimljivih likova kao što su odvažna Mina i prodoran Van Helsing, no s druge strane odvraća pozornost od lika zbog kojeg smo se okupili, a to je transilvanijski grof Dracula koji, u pokušaju da zanimanje proširi i u Velikoj Britaniji, sije smrt i jezu. No, govoriti išta protiv ovakve knjige previše bi ulazilo u scenarij tipa “popišala se pudlica po katedrali“, pa zaboravite da sam išta loše i napisala.
Klasike kao što su “Dracula” ili npr. “Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde” ni ne treba gledati kao na savršena književna djela, nego kao na revolucionarne spomenike ljudskoj mašti koji su u tolikoj mjeri zagolicale maštu milijuna čitatelja da taj momentum još uvijek traje, stotinu godina poslije, razvija se, pobuđuje strasti u nama koje samo dobra priča ili dobar karakter mogu pobuditi, pa čak i ako neka buduća inačica vampira zavodi tinejdžerice po američkim gradićima, a koža mu svjetluca na suncu. 🙂
Dragi moji knjigoljupci, jedan je Dracula. I tako mi je drago što sam ga konačno upoznala.
Knjige su moj svijet 