Kraj je godine vrijeme rekapitulacije pročitanog i ne mogu se oteti dojmu da je to bila najgora godina u mom životu. Priznat ću, isprva sam ovdje napisala najgora čitalačka godina u životu, ali to je podcjenjivanje godine kao što je ova.
Većina nas je umorno i iscrpljeno, i svatko se s tim nosio na svoje jedinstvene načine. Ja u svom načinu nisam pronalazila puno volje za čitanje.
No… silver lining postoji i u svoj svojoj punini razotkrila mi ga je Iva, vama poznatija kao Bibliovca. Sjedila je na tepihu u mom dnevnom boravku i prisjećala se trenutaka u kojem je čitala “Sanjara Strangea” i koji je u jednom citatu sjajno razotkrio veliku životnu istinu koju ću sad slobodno parafrazirati: dobre su knjige, ali bitno je i podignuti pogled prema horizontu. Ukratko, krasno je čitati, ali bitno je i živjeti.
Pročitala sam tu knjigu, Sanjaru Strangeu to je podizanje pogleda donijelo i odnijelo mnogo: srušilo mu svijet i preokrenulo ga u potpunosti. Donijelo mu ljubav, ali i gubitak. Strange nije bio ista osoba na početku i na kraju te knjige. I sve to nakon što je podigao pogled sa svojih ljubljenih knjiga.
Ovo je bila moja godina podizanja pogleda i ovo je bila moja godina rušenja svjetova. Veo se spustio, a ono što sam ugledala? Joj, bilo je tu svega, i beskrajno lijepog i jezovito ružnog. I bila je to takva godina, za mnoge. Novo normalno posegnulo je duboko u nas i nešto… promijenilo.
Ipak… “dobre su knjige” pa sam njima ponekad pronašla ponešto mudrosti, alata i ideja kako oguliti slojeve duše koji smetaju; kako u sebe utkati Zahvalnost; kako (nadam se, jer na tome još radim) prihvatiti sve svoje boje; kako se uviti s vjetrom.
Ovo nije (nužno) lista najboljih knjiga pročitanih u 2020. godini, no meni je svakako najvrijednija od svih knjiških lista koje sam trenutačno sposobna sastaviti.
Amelie Nothomb, Žeđ
“Dakle, shvaćam. I ja se bojim patnje. Pokušavamo se odvojiti od tjelesnoga da bismo sebi zajamčili neki izlaz u slučaju nužde. A, sutra, ja ga neću imati.”
Vun s te kože nemreš, a kam bi se i skril!… a skrivamo se. Oh, kako se skrivamo. Glancamo dušu, slavimo duh, a tijelo zatomljavamo, discipliniramo, kažnjavamo, mrzimo, zlorabimo, ranjavamo, gubimo… a tako je divno. Naše tijelo instrument je božanske muzike, i tko nam o tome može više reći od samog Isuse, čiste duše koja se utjelovila i postala smrtna, postala ranjiva, ali i pronašla čiste trenutke sreće, ljubavi, igre i mira.
Amelie je u ovoj kratkoj knjizi opisala rapsodiju senzacija i emocija koju može opisati samo onaj koji je istinski svjestan koliko je naše ljudsko utjelovljenje prekrasno. Čak i u Strahu. Čak i u Boli. A osobito u Žeđi.
Protekle godine bila sam tako prokleto žedna, i nikad zahvalnija na svakoj kapi vode.
Brené Brown, Moć nesavršenstva
“Koliko duboko zaranjate u sebe?”
Tko god prati ovaj blog zna da nisam od knjiga popularne psihologije. No Brené sam davno upoznala preko njezinog TED govora i ove sam godine, u vlastitim borbama s nesigurnostima i ranjivošću, shvatila da je možda vrijeme da zahvatim iz njezinog bunara mudrosti.
Brené nas ohrabruje da zaronimo u vlastitu dušu i posvetimo se našoj autentičnosti. Na temelju godina iskustva i tona podataka objašnjava da je u redu postaviti granice i voljeti duboko, s puno srčane odvažnosti. Ne moramo biti savršeni da bismo bili ispunjeni i sretni. Vrijedni smo i bez toga. Moramo samo biti… mi.
Charlie Mackesy , Dječak, krtica, lisica i konj
“Biti ljubazan prema sebi možda je odlika najveće ljubaznosti”, rekla je krtica.
I na kraju… nada. Da će proći. Da će bolja vremena opet doći. A do tad? Suosjećanje. O tome je ova knjiga. I prekrasno mi je što u centar svega stavlja suosjećanje koje smo sposobni pružiti sebi samima, a koje zaista nije u konfliktu prema onom koje njegujemo prema drugima. U vremenima kad nas izjeda krivnja što smo emotivno razmrdani, a neki su ostali bez svega, ovo je možda i najteži zadatak.
Sretna vam 2021. godina, dragi moji knjigoljupci. ❤
Knjige su moj svijet 