SANJAR STRANGE – Laini Taylor – Knjige su moj svijet

Izdavač: Vorto Palabra
Prevela: Jelena Pataki
Naslov izvornika: Strange the Dreamer
2018.

“U snu.
U izgubljenom gradu.
U anđelovoj sjeni.
Na pragu propasti.”

Laini Taylor pravi je književni fenomen. Godinama je spominjana kao ona jedna preporuka autora čija djela u domeni fantastike gotovo sigurno niste čitali a trebali ste.

Godinama se hrvatska publika pitala: “A gdje je naša Laini?” “Zašto trilogije “Kći dima i kosti” nema i na hrvatskom jeziku?” U međuvremenu, Laini je napisala još jednu knjigu, pa još jednu, a prijevod se nije prikazivao na obzoru.

U stvarnosti, izdavači su itekako znali za Laini Taylor kao i za potrebu čitateljskog puka da se ova autorica prevede na hrvatski jezik. Na prijevodu se radilo i onda se dogodilo ono što se trebalo dogoditi – krah hrvatskog izdavaštva i izdavački div koji je propao, a s njim i tek započeti prijevod knjige “Kći dima i kosti”, prvog romana Laini Taylor.

Srećom, ova stagnacija nije dugo potrajala i nedavno su nam na policama knjižara zasjala čak dva izdanja ove autorice: već spomenuta “Kći dima i kosti“, ali i noviji roman kao početak novog serijala, “Sanjar Strange“, u prekrasnoj naslovnici koja mami da je se uzme i pročita.

Moram vam priznati, nisam imala velika očekivanja od ove knjige. Taylor, iako talentirana i silno maštovita, piše specifičnim stilom koji me nije oduševio u knjizi “Kći dima i vatre”, a koju sam godinama prije pročitala na engleskom jeziku. S vremenom je taj stil i dodatno razvila, zakukuljila, postao je bogatiji i kompleksniji. Knjigu “Sanjar Strange” započinjala sam bezbroj puta, ali nikako da se ulovim u njezinu mrežu, nikako da se naviknem na stil koji oslikava, ali se i plete, a ja kao da se spotičem o njegova gotovo barokno ornamentirana obilježja.

Znam da nisam jedina, mnogi od vas nailazili su na sličan problem, i voljela bih da znate da niste sami, i da je sasvim u redu ako knjigu nikad niste uspjeli dovršili. No, ja bih vam u sljedećim paragrafima ipak ispričala što se dogodi jednom kad stil sjedne, jednom kad se otvori, i jednom kad vas u potpunosti uvuče u nadzemaljski dobru priču kao što je ona Sanjara Strangea.

Sanjar Strange zapravo je Lazlo Strange, maštovito siroče s glavom u snovima kojeg su odgojili redovnici i koji je život posvetio knjigama i potrazi za izgubljenim gradom Plačom za koji je uvjeren da postoji. Ispostavlja se da je Lazlo u pravu i delegacija grada Plača odabire njega i još nekoliko specijalista kako bi im pomogli s tajanstvenim problemom koji je zadesio taj grad i zbog kojeg je nestao sa svih mapa svijeta.

“Znam pričati priče. Znam gomilu priča.”

U isto vrijeme, iznad Plača gravitira ogromna nastamba u obliku serafina, naizgled u potpunosti napuštena. Ipak, u njoj živi nekoliko mladih bića modre kože neobičnih magičnih sposobnosti. Njihove je roditelje, kao i ostalu djecu iz jaslica, prije 15 godina ubio Bogoubojica, a za postojanje ove preživjele djece ne zna nitko. Zapeli su u nastambi, preživljavaju, ali jedva. Jedna od njih je Sarai, djevojka koja je sposobna ući u snove usnulih ljudi u gradu ispod njih i kontrolirati im snove. Ona je Muza Košmara, a cijeli se grad već godinama nije pošteno naspavao. No, sve se mijenja kad jedne noći Muza Košmara uđe u san Sanjara Strangea. Ljepota njegovog sna u potpunosti je ponese, a tajanstveni mladić prvi je koji ju je u svojim snovima sposoban i vidjeti.

“Sanjao je Sarai i to nije bio… košmar.”

Dvije prijateljice iznimnog čitalačkog ukusa (jedna od njih je i prevoditeljica Jelena Pataki koja je spektakularno prevela ovu knjigu koju nije nimalo lako prevesti) usporedile su stil pisanja ove knjige sa stilom jednog Marqueza ili Zafóna. I doista, Taylor u ovoj knjizi oslikava riječima baš kao i Marquez, te gradi priče unutar priča unutar priča, baš kao i Zafón. Iako na početku knjige ne znamo kuda sve to vodi – smjer priče ovijen je velom tajne – jednom kad priča zadobije svoje konture shvatila sam da je to priča u kojoj silno želim sudjelovati kao čitateljica.

“Nesvjesni je um otvoreno područje – nema zidova ni prepreka, bilo to dobro ili loše. Misli i osjećaji nesputano lutaju, poput likova koji napuštaju knjigu ne bi li okusili život u tuđoj priči. Strahovi se vrzmaju uokolo, zajedno s čežnjama. Tajne se otkrivaju poput izvrnutih džepova, a stare uspomene susreću nove. Plešu i ostavljaju miris jedna na drugoj, poput parfema što se prenosi s jednog ljubavnika na drugoga. I tako nastaje značenje. Um stvara sama sebe poput gnijezda grabežljivih sirra, od svega što mu se nađe pri ruci: svilenih niti, ukradenih vlasi i perja mrtvih srodnika. Jedino je pravilo to da pravila ne postoje.”

U svojoj esenciji, ovo je priča koju smo već tisuću puta čuli, a nismo čuli još ni jednom. Ljubav koja se otvara između članova nove generacija naroda koji se tisućljećima mrze, koji su jedni drugima učinili toliko zla, stara je priča koju je iskoristio čak i veliki William Shakespeare u svojem remek djelu “Romeo i Julija”. Ipak, vrag je u detaljima, a detalji kojima ova priča naprosto vrvi oslikali su priču koja me u potpunosti osvojila, koja me do kraja držala u klinču, zbog koje sam se smijala, nad kojom sam plakala.