ČRNA MATI ZEMLA/DARK MOTHER EARTH – Kristian Novak

Izdavač: Oceanmore
Prevela na engleski: Ellen Elias-Bursać
2013./2020.

“Kada jednom pogledaš u bezdan, nosiš ga u sebi čitavoga života.”

Kristian Novak se profilirao kao strpljiv pripovjedač koji se svojim u romanima rado vraća u rodno Međimurje. “Črna mati zemla”, kao i roman “Ciganin, ali najljepši”, velika su djela novije hrvatske književnosti, iznimno prihvaćena kod kritike, kao i kod publike, i godinama nakon objavljivanja ostaju bestseleri.

Novak se bavi mračnijim temama, iako svakodnevnim, secira društvo na osvježavajuć, ali često i mučan način. Ne zanemaruje dijalekt – iako svoje fabulom nabijene priče pripovijeda književnim jezikom, u dijalozima prelazi na domaći dijalekt, tvoreći jednu vrlo organsku i prepoznatljivu cjelinu.

Ovu sam knjigu već čitala, ali nije mi bilo pravo vrijeme za nju. “Ciganin, ali najljepši” mi je puno bolje legao. Ne čudi, “Ciganin, ali najljepši” raspjevanija je knjiga, manje klaustrofobična, širih tema koje unatoč očiglednoj nježnosti više udaraju u refleksiju nego u tamnu i depresivnu emociju kojom je obojena knjiga “Črna mati zemla”.

“Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš.”

“Črna mati zemla” psihološki je istančana priča koja prati Matiju, mladića iz Zagreba koji se muči sa svojim novim romanom nakon što su prethodna postigla uspjeh. U vezi je s Dinom, ali ta se veza počinje raspadati nakon što ona shvati koliko je Matija neiskren. On laže o svojem djetinjstvu i o svojim korijenima, puno, nesvjesno, temeljito.

U drugom dijelu knjige, Matija u dugoj ispovijesti progovara o svom djetinjstvu u malom međimurskom selu početkom devedesetih, selu kojega je u to vrijeme obilježio prava epidemija lokalnih samoubojstava u čijem se epicentru zatekao on, te progovara o traumi koja ga je obilježila.

“Stvari koje si zaboravio pričekaju neko vrijeme. Prekriže ruke i gledaju te iz prikrajka, gurkaju jedna drugoj laktove u rebra i podsmjehuju se tiho kako ne bi remetile svetost zablude. Postaju glasnije tek kada prestaneš, kada zaista ne znaš dalje, i tada krenu po tebe, bijesne jer si im uskratio pravo na suživot sa svim novim predmetima i ljudima koje uredno trpaš u skladište koje nazivaš svojim životom. Sada ih konačno vidim jasno i krećem prema njima.”

Nedavno je objavljen engleski prijevod knjige “Črna mati zemla” i, progonjena znatiželjom, odlučila sam ponovno pročitati ovu knjigu, primarno na engleskom jeziku, uz usporedbu s hrvatskim originalom. Za Kristianove knjige tvrdilo se da su neprevodljive, ako ništa drugo zbog dijalekta koji je ponosan, svrhovit, nimalo karikiran, svakodnevan. Teško da postoji pokrajina u Hrvatskoj u kojoj je dijalekt toliko ukorijenjen kao u Međimurju. Iz laičke perspektive, kako uopće pristupiti takvom prijevodu?

Zadovoljna sam što se vrhunska prevoditeljica Ellen Elias-Bursać odlučila za prijevod “meke ruke”, kako se sama izrazila, uz laganu posudbu dijalektalnih izraza iz engleskog jezika, bez da se uzimao cijeli engleski dijalekt kao pandan hrvatskom. Time se izbjegla nerazumljivost i karikatura. Ironično, time se dobio i završni produkt koji je možda čak i razumljiviji onim hrvatskim čitateljima kojima je međimurski jezik, za razliku od engleskog, donekle stran.

I nije se izgubio cjelokupni dojam knjige, njegove nijanse odlično su prenesene. Baš kao i u originalu, roman pršti napetošću, slojevima, atmosferom, legendama, humorom, igrama riječi, svakodnevnim psovkama… O prijevodu imam samo riječi hvale.

Ipak, knjiga me uzrujala, ljuta sam. Zapravo, ovaj osvrt pišem s imaginarnom cigaretom u ustima, imaginarnom čašom žestice ispred sebe i sasvim neimaginarnim psovkama koje mi se ogorčeno vrzmaju u glavi.

Morate razumjeti, meni je sada potrebno da budem ljuta. Kad sam ljuta osjećam se manje bespomoćnom. Osjećaj bespomoćnosti ne pomaže mi napisati ovaj osvrt, ali s ljutnjom mogu raditi.

Moj ljutnja dolazi dobrim dijelom dolazi iz zapažanja kojih sam odmalena svjesna, a vrlo je vidljiv u manjim zajednica u kojima društvo postaje ono koje nasilno nameće određene obrasce ponašanja kako bi se zaštitilo od kaosa.

“Kad se ubio jedan čovjek, to je bila njegova bolest. Kad se ubilo četvero ljudi, bila je to bolest svih.”

Na neki čudan način to društvo ne izbacuje ljudski otpad s gnušanjem nego okrene lice na drugu stranu i inkorporira ga u svoj pleter. A s obzirom na to da taj korov razotkriva dublje probleme, lakše je odbaciti žrtvu. Po nekoj izvrnutoj logici u takvoj se entropiji manje gubi.

Vrlo vam uvjereno mogu dati stvarne primjere mladog muškarca koji je umro jer obitelj nije pozvala pomoć nakon što se predozirao jer “što bi selo reklo“. Ili se dijete bespovratno izgubi u igri u dvorištu lokalnog pedofila kojega društvo namjerno ignorira (o da, nije to samo fiktivni slučaj iz tamo neke knjige).

Ili se liječeni alkoholičar boji vratiti u selo – njegova hrabrost da pomogne sam sebi razotkriva sve one sa sličnim problemima koji bi radije dalje cugali u miru bez da to odjednom postane stvaran problem (iako je već odavno problem). Ili relativno blagi primjer žene koja odluči napustiti supruga jer smatra da zaslužuje bolje, ali onda cijelo selo mora malo promisliti o tome jesu li oni zaista sretni u svojim brakovima ili izdržavaju jer se to očekuje od njih.

Lakše je odbaciti onog tko kaže “Ne!” zlu nego one koji stoje iza zla. Tako se društvo štiti, tako se zajednica umjetno održava na životu, tako je susjednima lakše da u onim najsvakodnevnijim stvarima budu tamo jedni za druge. U neku ruku, ono tako osigurava preživljavanje. Društveno smo se tek odnedavno dovoljno razvili da razotkrijemo – bit ću blaga – zastarjelost tog principa.

Zato je Kristan Novak pravi glas ove generacije. Ne zato što namjerno piše društveno angažirano prozu, već zato što ima hrabrosti, strpljivosti, inteligencije i integriteta vidjeti, procesirati i zapisati ono što opaža. Takva literatura neminovno postaje angažirana.

I zapravo se slažem s onima koji tvrde da vrhunsko pisanje, ono koje zaista rezonira, mora biti iskreno. A to znači da se mora ponekad zamjeriti onima doma, mora nas pomalo biti sram pokazati ga mami. Mora progovoriti o tabuima, izvući kosture iz ormara, ukopati stopala u tu črnu mati zemlu i prozvati zlo. Ova to knjiga, kao i njezin autor u svakom svom romanu, neizmjerno dobro radi.