UBIJ SE, LJUBAVI – Ariana Harwicz

Izdavač: HENA COM
Prevela: Duška Gerić Koren
Naslov originala: Matate, amor
2019.

“Svi mogu činiti obitelj.”


Bila sam djevojčica od kojih desetak godina kada smo stigli na groblje susjednog sela. Bio je to 1. studeni, Blagdan Svih Sveti, i tradicionalno smo ga provodili u automobilu, vozeći od jednog seoskog groblja do drugog, obilazeći grobove pokojnika, rođaka i obiteljskih prijatelja od kojih sam ja osobno poznavala možda tek nekolicinu.

Začudilo me kad smo lampaš ostavili kod groba mlade djevojke. Fotografija iznad imena pokazivala je djevojku tamne kose, s očima spremnim na osmijeh. Frizura iz nekog drugog desetljeća potvrdila je datume obilježene na grobu. Roditelji nikad nisu skrivali smrt od nas. Od malena nas se vodilo na sprovode i otvoreno pričalo o smrti kao dijelu životu. No, ova priča bila je malo drugačija od ostalih…

U grobu je ležala mamina najbolja prijateljica. Njezinog supruga znala sam kao predobrog čovjeka koji je sa svojom, tad sam saznala, drugom suprugom bio stalni gost u našoj kući. I majka mi je ispričala kako su ona i njezina najbolja prijateljica život dijelile skupa, čak su i svoje dječake rodile gotovo u isto vrijeme, zajedno su bile u bolnici. I tog dječaka sam znala kao bratovog najboljeg prijatelja. Ono što nisam znala jest da je taj dječak imao mamu koju nisam stigla nikad upoznati, jer se ta majka, majčina najbolja prijateljica, ubrzo nakon poroda ubila. Objesila.

Tu je priča stala i ja nikad nisam pitala za više detalja. Ako sam i pitala “Zašto?”, majka bi mi odgovorila jednostavnim odgovorom: “Postporođajna depresija.” U to vrijeme smo i saznali za taj termin i sve je nekako objasnio, zar ne? Ima li potrebe pitati dalje? Ima li potrebe ići u dubinu? Jesu li to doista bili samo hormoni ili nešto drugo ili, vrlo vjerojatno, kombinacija? Iskreno, ne znam niti ću ikada znati, i ako je moja majka imala svoje sumnje, nije ih nikada izrekla. Moram priznati, ova me knjiga jako brzo vratila u taj davni razgovor s mamom i na ta neizrečena pitanja.

Ubij se, ljubavi” prvi je roman argentinske spisateljice koju mnogi uspoređuju s Virginijom Woolf i Sylvijom Plath. Roman je odmah sjajno kritički prihvaćen, a 2018. godine se našao i među nominiranim za nagradu “Man Booker International”. Riječ je o spisateljici specifičnog stila koja svojim pismom voli zadirati u tabue, osobito one koji se tiču obiteljskih odnosa.

A ima li većeg tabua od majke koja žali što je majka?


“Daj, dosta plača, a on plače i plače i plače i plače i izludjet će me. Ja sam majka i točka. Kajem se, ali to ne smijem reći. Kome?”


Ovaj roman najlakše je opisati kao djelo koje govori o postporođajnoj depresiji, ali taj opis definitivno podcjenjuje i simplificira ovu knjigu i teme kojima se bavi. Žena iz čije je perspektive ispričana ova priča definitivno vodi borbu s depresijom, ali ta depresija nije tek hormonalni disbalans žene koja je netom rodila – ova žena je trajno zapela u životu koji vidi isključivo kao kavez. Kojoj je roditeljstvo preteško. Koja nema potporu koju treba. No, najgore od svega, ona je majka malom djetetu i partnerica muškarcu, no ni s djetetom ni s partnerom ne osjeća nikakvu povezanost. Ova inteligentna i obrazovana žena prezire banalnost obiteljske svakodnevice koja bi je, po svim pravilima društva i unatoč svojim izazovima, trebala dubinski ispunjavati, dok nju prazni i uznemirava. U isto vrijeme, ona osjeća potrebu za povezanošću s dvjema najvažnijim osobama u svom životu, ali joj ta povezanost okrutno izmiče.


“Sigurno misli da ima običnu mamu, kojoj će dati svoje prve crteže iz vrtića. A pokraj njega se raspada stablo nekad puno života.”


Jedinu pravu povezanost osjeća s prirodom, šumom, biljkama i divljim životinjama, ta priroda je zove u slobodu koja joj neprestano uzmiče u stvarnosti.

Ova knjiga je kaotično, visceralno, kontradiktorno, a ponekad i mučno djelo o ženi o kojoj ne znamo započeti diskurs – to je žena koja dubinski žali što je postala majka. O majci koja nije trebala postati majka. O majci kojoj ljubav prema tom malom biću nije dovoljna da samu sebe uvjeri da je sretna i da joj je majčinstvo dovoljno.


“Probudila sam se u svojoj šumi. Primijetila sam, kao što se događa ljudima koji ostanu bez ruke ili oka, da više ne osjećam ljubav svoga sina.”


Neimenovana žena iz čije perspektive čitamo ovu priču nezaboravan je, iako odbojan lik. Njezina destrukcija na stranicama ove knjige nešto je poput prometne nesreće s koje nisam mogla odvratiti pogled. Ne mali broj puta osjećala sam zahvalnost prema autorici što ova knjiga ima samo 167 stranica, jer ne znam koliko bih dulje izdržala.

Ipak, hrabrost ove knjige plijeni pozornost, teme o kojima autorica autobiografskom uvjerljivošću progovara možda i postanu dio naših razgovora, ova knjiga tek je početak. Društvo zazire od mentalne bolesti, ali još i više od činjenice da je roditeljstvo teško i zahtjevno, i da doista nije za svakoga. Roditeljstvo je preteško da bi se podrazumijevalo. I ne treba svatko biti roditelj.

Knjigu “Ubij se, ljubavi” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s