CVIJEĆE – Afonso Cruz

Izdavač: Ljevak
Preveo: Dean Trdak
Naslov izvornika: Flores
2018.

“Uđimo dublje u gustoću, uđimo dublje u gustoću.”


Afonso Cruz jedan je od najzvučnijih imena portugalske književne scene. Nije sasvim nepoznat ni našoj domaćoj publici, kod nas su dosad prevedene i njegove knjige “Kokoschkina lutka” i “Knjiga godine”. Afonso Cruz plodonosan je, ali i svestran umjetnički stvaratelj koji se ne bavi samo pisanjem romana nego i animacijom, ilustracijom, kao i glazbom. Ta svestranost u samoj je srži njegovog eklektičnog spisateljskog stila.

Knjiga “Cvijeće” započinje na sprovodu oca glavnog protagonista ove priče. Nakon toga, pratimo ga kroz njegovu obiteljsku svakodnevicu, a osobito kroz odnos s gospodinom Ulmeom, postarijim susjedom koji je zbog zdravstvenih problema nedavno izgubio sva sjećanja na svoj život prije toga. Naš protagonist pomaže starcu ponovno upoznati vlastiti život, odlazi u selo u kojem je starac odrastao, susreće se sa starčevim starim prijateljima i polako rekonstruira cijeli jedan život iz tuđih dojmova i sjećanja. Kroz sve to malo pomalo ponovno upoznaje i sebe, modernog Joba, osobu koja polako gubi sve, da bi ponovno pronašao sebe na kraju tog, sasvim životnog – tunela.


“Osjetio sam kako me tišti golema usamljenost, osjećao sam njezinu prisutnost kao da je pokraj mene sjeo neznanac i oslonio mi glavu na rame. Usamljenost je vjerojatno jedini osjećaj koji ne možemo podijeliti jer, ako je podijelimo, ona nestane.”


Sjećanje je centralna tema ove knjige. Koliko nas naše sjećanje definira kao osobu? Koliko nas tuđa, često konfliktna, sjećanja određuju kao pojedinca?

Cruz je izvanredan pisac, vrlo delikatne intencije, iako zahtjevnog stila koji neće svima biti jednako zanimljiv. No, moje osobno iskustvo je zaista pozitivno. Isprva podosta hladno pismo me do kraja knjige raznježilo do same srži. Autor ljude i emocije opisuje iz daleka, probranim riječima i slikama, ali nisam ni primijetila koliko me priča emotivno zaokupila sve dok se nisam morala oprostiti od njezinih likova. Ono do čega klasično emotivne knjige dolaze direktno, za to Cruz bira zaobilaznice. Iako toga u tom trenutku nisam bila svjesna, osjećala sam svaku emociju ovih silno kompleksnih likova koji u ni jednom trenutku nisu opisani kao dobri ili kao loši, oni su jednostavno nestvarno stvarni – manjkavi, tragični, kontradiktorni, usamljeni, suosjećajni i divni.

Prekrasne rečenice (knjiga je prepuna izvanrednih citata!) prožete su simbolikom, pa je tako i “cvijeće” iz naslova iskorišteno u svim mogućim doslovnim i prenesenim značenjima.


“Treba mnogo godina da se izgradi rat, to ne znači samo bombardirati i gledati kako se stvari ruše. Treba hraniti mržnju, uzgajati je, sve to. To je kao s biljkama, treba ih zalijevati, voljeti, razgovarati s njima. Čekati da narastu, da daju plod, da budu lijepe. Isto je i s ratom, on je vaza s jednim cvijetom. Ljepota svega leži u mržnji koja cvjeta.”


Nakon ove knjige nikad neću na cvijeće gledati isto, ali ni na Sjećanje kao takvo. Ova mudra knjiga zatekla me svojom dubinom, vraćala me u moja vlastita sjećanja koja su mene definirala, u njihove boje i sasvim individualnu poetiku. Kroz ovu knjigu počela sam više shvaćati važnost osoba koja čuvaju sjećanja koja se ja više ne sjećam (roditelji, obitelj, prijatelji, oni koji su me znali kao bebu i malo dijete), ali i pružilo sasvim novu perspektivu na tuđa sjećanja o meni, kao i moja sjećanja o drugima.

I najbitnije od svega, možda ne umiremo onda kada cvijeće polože na naš grob, već kad umre i posljednja osoba koja nosi sjećanje na nas. To je prava smrt i pravo nestajanje te daje sasvim novu perspektivu na naš život i odnose koje halapljivo gradimo ili rušimo tijekom kratkoga nam života. Kako će nas pamtiti ljudi koji nas se sjećaju?


“Svi umiremo držeći se za srce. Vidio sam mnoge kako umiru i znam o čemu govorim. Umiremo na desetke puta u sudbinskim trenucima, umiremo jer nismo poljubili sina, umiremo jer nismo oprostili bratu. Netko pada na tlo kad ga pogodi grom i umire više puta, umire jer nije pomogao prijatelju, umire jer je premlatio ženu, umire jer je uvrijedio majku. Svi umiremo tako, raznim smrtima zbijenim u jednu, držeći se za srce.”


Knjigu “Cvijeće” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.


2 thoughts on “CVIJEĆE – Afonso Cruz

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s