Eimear McBride – Manji smo boemi

Izdavač: Fraktura
Prevela: Anda Bukvić Pažin

“Ali čak i njegov metež za mene je mir.”


Intima. Riječ koju u posljednje vrijeme puno koristim, osobito kad su u pitanju knjige koje čitam, a koje nekako kao da se nadovezuju jedna na drugu. Naravno, nisam zato uzela “Manji smo boemi” u ruke. Zaintrigirao me stil. Zaintrigirao me seks. Intelektualno sam poznatiželjila za ovom knjigom, silno sam htjela vidjeti može li se ovaj književni stil uopće izdržati do kraja, ima li ikakvu umjetničku, ali i čitalačku vrijednost, i dolazi li priča uopće do izražaja.

Kao što i vrapci na krovu znaju, ovo je suludo napisana knjiga. Irsku autoricu Eimear McBride nerijetko uspoređuju s James Joycom (koji je također iz Irske). Njegov koncept romana struje svijesti ovom se knjigom dovodi na sasvim novu razinu. Tekst, u potpunosti ispričan iz perspektive mlade junakinje, ispresijecan je, randomiziran, riječi, ali i rečenice uskaču jedne u druge, misli se miješaju, a roman je sasvim neopterećen interpunkcijom.

Naravno, nije to bez ideje i bez smisla. Mi ne razmišljamo u rečenicama. Rečenice su umjetan koncept i zapravo služe kao ogroman filter sirovosti našeg unutarnjeg promišljanja. Tako i većina romana pisana u prvom licu jednine nije u potpunosti autentična, likovi se nekome obraćaju i tako preoblikuju svoje misli uvjeravajući čitatelja u nešto. Glavna junakinja ove knjige čitatelja ne uvjerava u ništa, ona samo pušta svoje misli i doživljaje da teku stranicama knjige.

Idejno to zvuči sjajno, no u praksi nije lako čitati takvu knjigu. Ona odbija. Teško je pratiti takav tekst. No, u mom slučaju, jednom kad sam prestala u mislima ispravljati rečenice, shvatila sam da čitanje ove knjige postaje nešto prirodno. Mi doista razmišljamo na ovakav način, ne postoji razlog zašto ne bi tako i čitali.

Priča prati djevojku od 18 godina koja iz Irske dolazi u London na studij glume, devedesetih godina prošlog stoljeća. Do tada je živjela veoma zaštićenim životom, beskrajno je neiskusna, naivna (pa i nevina), i uzbudljiv studentski život ubrzo postaje njezina realnost. Novi prijatelji, ludilo, beskrajno partijanje, ali i seks. Seks koji još nije isprobala, ali bridi joj pod kožom. Ubrzo, u nekom baru, upoznaje tajanstvenog starijeg glumca i s njim se polako upušta u turbulentan seksualni odnos – odnos za koji ni jedan ni drugi zapravo nisu spremni.

I sad se vraćam na intimu. Zaista je teško opisati intimnost odnosa između dvoje ljudi. Od kad je svijeta i priča, pripovjedači to pokušavaju. To je tisućljećima stara opsesija. Ta intima toliko je kompleksna, toliko je jedinstvena, toliko je beskrajno ispunjena slojevima i bojama. Gotovo ju je nemoguće uhvatiti riječima. Svojim čudnovatim stilom pisanja, McBride se opisu te intime približila strahovito blizu. Ne govorim samo o seksu (iako su opisi seksa eksplicitno i maštovito opisani). Kroz knjigu čitala sam o dvoje različitih ljudi koji se duboko zaljubljuju, zaista sam taj proces osjećala u svakom napisanom slovu. Izuzetno je kada kao čitatelj osjetiš tu intimu – kad likovi osjećaju jedan drugog, kad istinski pričaju jedan s drugim, kada im rečenice nisu floskule ili klišeji, nego se oni međusobno doista vide i doista čuju.


“I ja tebe volim, kažem Zašto ti je toliko dugo trebalo? Onda gledam kako i kroz njega prolaze. Vidim ga kako onda zna da ga volim. Smiješi mi se. Ja se smiješim njemu. I pad koji se spremao sad je tu. Pozdravljamo ga. Hvatamo se i padamo. Jedva čekamo doznati koliko duboko.”


Ovoj knjizi pristupila sam zbog intelektualne znatiželje, ali ostala sam zbog priče. Priče koja raste, ubrzava i usporava, osobito u trenutku kada On ima priliku ispričati svoju životnu priču. Tada konačno natrag dobivamo i te dobre stare pune rečenice. Autorica mu dopušta da si uzme vremena pripovijedajući, otvarajući se beskrajno svojoj mladoj partnerici. Ne mogu vam opisati koliko sam uživala u ovoj hrabroj promjeni tempa. Toliko je toga ispričano u njegovim rečenicama, ali i u njezinoj šutnji, punoj ljubavi i prihvaćanja.

Cijela knjiga je voajerska platforma s koje gledamo dvoje ljudi kako se zaljubljuju. Kako se pronalaze. Kako se odbijaju i privlače. Međusobno ranjavaju i iscjeljuju. To je ljubav koja je patološka koliko je i prava. Oboje su toliko različiti, toliko izranjavani, u ljubavi neiskusni, pohabani po rubovima, a njihovo sjedinjavanje nesavršeno je i bolno za oboje. No ipak, ono vodi krajnjoj pobjedi Ljubavi, ako je ta pobjeda ikako moguća.

Knjiga koja je počela kao intelektualni izazov postala je knjiga u koju sam se polako, gotovo neprimjetno i sâma zaljubila. Čitala sam je dugo, razvlačeći je, a svaki povratak bio je kao ušuškavanje u dekicu. I ne mogu a da ne spomenem i poseban trud prevoditeljice Ande Bukvić Pažin. Ne mogu si ni zamisliti koliki je izazov bio prevesti ovu knjigu. Pa ipak, u prijevodu sam osjetila predanost i ljubav, a ne samo profesionalnu vještinu.

Knjigu “Manji smo beomi” vam ne želim preporučiti, nije za sve, i ne mislim da bi se itko trebao osjećati loše ako ga ova knjiga ne privlači ili mu nije dobra. Nismo u školi. Nemamo lektiru. Meni je drago što sam je pročitala i što je sa sobom nosim dalje u život. Meni je to dovoljno.

Knjigu “Manji smo beomi” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s