Izdavač: 24sata
Prevela: Ira Martinović
Dovršavajući knjigu “Pjevaj dušo nespokojna” (u tramvaju, a gdje drugdje), shvatila sam da plačem. Ne, da ridam. Grcala sam u suzama. Iskreno, nije me bilo briga. Ono što sam pročitala na stranicama “Pjevaj dušo nespokojna” autorice Jesmyn Ward uzdrmalo mi je emotivne temelje i tu nije bilo pomoći.
Tuga je hrana koju sam prebrzo progutala, zapela mi je u grlu i ne da mi disati.
Sama priča je, u isto vrijeme, vrlo konkretna i vrlo nekonkretna. Prati jednu crnačku disfunkcionalnu obitelj koja živi na obalama Mississipija. Izmjenjuju se tri perspektive likova: Joja, Leonie i Richija.
Kroz razgovore i situacije polako saznajemo tragičnu povijest ove obitelji. Traume koje su ih beskrajno obilježile. Ožiljke koji ostaju. Želje za boljim i nemogućnosti da to bolje i ostvare. Veličanstveni djed Pop kojeg proganja prošlost i mladost provedena u zloglasnom zatvoru Parchmanu; baka Mam koja se u krevetu bori sa zadnjim stadijem okrutnog raka koji joj je preplavio utrobu; Leonie koja bi silno željela biti bolja majka, ali ne može pobjeći od sebe i svoje izgarajuće potrebe za drogom; Kayla koja je tako mala, ranjiva, emotivna kao i svaki drugi toddler, pa ipak i sama već obdarena Darom; te Jojo, dječak na pragu odraslosti na čija leđa je svaljen ogroman dio obiteljske odgovornosti. I Richy. Jadan, nesretan, ukleti Richy.
Ovo nije bio prvi put da sam uzela “Pjevaj dušo nespokojna” u ruke. Prvi put bilo je početkom godine, na engleskom, i samo ću reći da nisam dugo izdržala. Prva scena u knjizi je opis klanja koze na toj maloj obiteljskoj farmi. Toliko je detaljno i naturalistički opisano, i to sve iz perspektive Joja koji mora dokrajčiti kozu, a upitno je li on na to spreman. Odrasla sam na farmi gdje su se redovito klale životinje i samo ću reći da sam jedva dočekala da s te farme pobjegnem tamo gdje to više neće biti dio moje svakodnevice. Nisam o tome željela čitati i u knjigama.
U drugom pokušaju – ovom pokušaju – shvatila sam koliko je ta scena nužna, dobro iskorištena, koliko nije bila tu da me (samo) šokira koliko da pridoda dubini ove izuzetne priče. Kroz cijelu knjigu ova scena je zrcalila istinu da je i smrt dio života, da umrli zapravo nikad istinski ne odlaze, da postoje razne vrste smrti te da i smrt može biti milosrđe.
Ima nešto dubinski steinbeckovski u pisanju Jesmyn Ward, jedna hrabrost da iz šokantne priče povezanu s rasizmom u Americi izvuče i univerzalnost koja nas sve povezuje. Ona provocira ustaljenu paradigmu da su sve obitelji nesretne na svoj način. To možda jest donekle istina, ali dubinski smo svi ljudi koji se trudimo biti bolji, vrijedniji, voljeniji. Kojima je obitelj, na kraju dana, istinsko polazište u životu, ma kakva ona bila. I treba imati razumijevanja da traume, koje nas gotovo sve u jednom trenutku zadese, ponekad putuju kroz generacije te obilježavaju naraštaje i naraštaje unutar obitelji.
Vidim ljude: sitne, jasne likove. Lete, hodaju, plutaju i trče. Sami su. U društvu su. Lutaju brdima. Plivaju rijekama i morima. Hodaju parkovima držeći se za ruke, hodaju trgovima, nestaju u zgradama. Nikad ne šute. Njihova je pjesma sveprisutna: ne miču usta, ali ona ipak izvire iz njih. Poje pri žutom svijetlu. Pjesma dopire iz crne zemlje, drveća i vječno osunčanog neba. Dopire iz vode. To je najljepša pjesma koju sam ikad čuo, ali ne razumijem ni jednu njezinu riječ.
Ward piše prekrasnim, sjetnim i melankoličnim stilom kojeg krasi izuzetna poetičnost, s rečenicama koje kao da su ispale iz samoga raja. A magijski realizam iskorišten u ovoj knjizi je kao maslac u tijestu, razvlači je u više domene, ne dopuštajući priči da ikad ode u suviše krutu formu.
I kako uopće recenzirati ovako dubinski emotivnu knjigu? Kako opisati ovako istinski emotivno iskustvo čitanja? Odgovor je: nekako. Ma, odgovor je: nikako.
Naime, upravo najveća odlika spisateljskog dara autorice Jesmyn Ward opisi su emocija. Ne opisi osjećaja, nego emocija. Sirovih, surovih, preplavljujućih emocija. Onih koji te obuzmu u trenutku i zaustave ti dah. Paraliziraju tijelo. Onemogućavaju disanje. Više od 200 stranica opisa emocija kakve nikad nisam pročitala. Ja tome u svojoj recenziji ne mogu parirati, ali mogu vam reći da sam pročitala malo knjiga koje su me baš ovoliko emotivno obuzele. I bit ću vječno zahvalna na tom čitalačkom iskustvu.
Knjigu “Pjevaj dušo nespokojna” možete kupiti na Hoću Knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 