Izdavač: Vuković&Runjić
Prevela: Željka Somun
Nitko nikad nije shvaćen, a ponajmanje pisci. Oni lutaju carstvom nestalnih osjećaja i najčešće ne razumiju ni sami sebe.
David Foenkinos francuski je autor bogata opusa, i to opusa kojeg smo tek načeli u hrvatskim prijevodima. Njegov prvi preveden roman bio je, naravno, “Delikatnost“, Foenkinosov najpoznatiji roman. Drugi preveden roman bio je “Charlotte“, Foenkinosov najbolji roman. Treći je “Misteriozni Henri Pick“. Foenkinosov… što? Eh, to je dobro pitanje.
No, krenimo redom. Zašto sam se u moru noviteta i liste čitanja duljeg od Dugog Sela odlučila posvetiti upravo ovoj knjizi? Zato što gajim golemu zaljubljenost u Davida Foenkinosa još od kad sam pročitala njegovu knjigu “Charlotte“. Naime, ta knjiga, koju sam dobila na dar, oborila me s nogu. Nikad prije, a bome niti poslije, nisam pročitala išta nalik tom malom remek djelu koje se diči strahovitom promišljenošću, originalnošću i emocijom.
Ima nešto u ovome piscu… Neka unutrašnja manija koja ga goni da svoju najiskreniju inspiraciju crpi upravo iz stvarnosti. “Charlotte” je najzanesenija biografija koju sam ikada pročitala, i to samo zato što si gospon Foenkinos nije mogao pomoći a da u potpunosti ne prepusti stranice svog romana Osjećaju koji je u njemu stvorila mlada umjetnica Charlotte čiji nesretan život opisuje u svojoj knjizi. Pa smo tako dobili izuzetan roman koji je u potpunosti ispisan u formi “jedna rečenica – jedan redak”. Zato što je Foenkinos to tako osjetio. Ma, izuzetno.
Iako “Misteriozni Henri Pick” nikad neće biti nova “Charlotte”, očigledno je da Foenkinos još uvijek svoje najbolje ideje crpi iz gotovo slučajnih zanimljivosti na koje osobno nailazi. Inspiraciju za ovaj roman pronašao je u drugom romanu, odnosno u knjizi “Pobačaj” američkog autora Richarda Brautigana koja spominje knjižnicu koja prihvaća sve knjige koje su izdavači odbili. Objavljivanje romana s takve jedne hrpice imalo bi potencijalno dalekosežne posljedice i upravo se s time bavi Foenkinos u ovoj knjizi.
I kroz cijeli roman poteže se ključno pitanje – forma ili sadržaj? Što je danas bitnije u književnosti? Ipak, da to sve ne bi bilo onoliko dosadno koliko zvuči kad ja to prepričavam, autor koristi obilnu dozu ironije i humora, i time plete malenu priču o jednom velikom fiktivnom francuskom romanu.
Nikad ne otvaram knjige koje ostavljaju. Valja reći da su često loše. Danas svi misle da su pisci. A još je i gore nakon Pickova uspjeha. Kad ih slušaš, ispada da su svi ljudi neshvaćeni genijalci.
Kada mlada urednica iz Pariza otkrije savršen rukopis sakriven na odjelu odbijenih rukopisa u jednoj maloj knjižnici u Bretanji, ona ne može povjerovati svojoj sreći. Roman je savršen. Navodno ga je napisao Henri Pick, lokalni pizza majstor koji u životu nije napisao išta drugo osim popisa za kupovinu. Henri više nije živ, ali njegova supruga i kćer mogu potvrditi da Henri Pick nikada nije imao sklonosti za književnost. Ipak, knjiga se objavljuje i postiže ogroman uspjeh te uvelike utječe na cijelo književno društvo u Francuskoj, kao i na pojedince koji su s tom knjigom povezani.
Knjiga je, baš kao što sam ranije i spomenula, napisana kao komedija. Smijuljila sam se prilikom čitanja ove knjige. Poprilično. Obiluje inteligentnim, gotovo usputnim humorom. I nemoguće je ne zamisliti autora kako s glupavim osmijehom na licu piše “Misterioznog Henrija Picka“. Foenkinos “prca” svoj vlastiti svijet – svijet francuskih književnika i izdavača, i to tako pitko i tako s mjerom.
Mogao bih biti kakav psihopat. Napokon, godinama sam bio književni kritičar.
Svega tu ima, kojekakvih “arhetipa” – misterioznih genijalaca, ambicioznih mladih urednica, književnika s kreativnim krizama, propalih pisaca koji su karijeru pronašli u književnoj kritici, čak i slavnih pisaca koji na krilima ove priče pokušavaju uhvatiti medijski zalet za svoje najnovije naslove. Ha! Pametno.
Romanopisac Fréderic Beigbeder iskoristio je prigodu kako bi napisao kolumnu “Ja sam Pick!”. Napokon, roman je objavio njegov izdavač. (…) Novinari su ga potom nekoliko dana proganjali, a on je vješto i glasno obznanio predstojeće objavljivanje svoga novog romana. Što se reklame tiče, sjajan potez. Sad više nitko nije mogao zanemariti činjenicu da roman postoji, kao ni njegov naslov: Prijateljstvo (također) traje tri godine.
Likovi su dražesni, puni mana, gotovo karikirani, ali dražesni. Oni se međusobno isprepliću, zapinju jedni drugima pod sudbine, zaljubljuju se, odljubljuju, spajaju, odvajaju, prepoznaju. A sve ih povezuje (pa i inspirira!) Pickov roman.
U moru teške fikcije, ratnih tema, lijevog i desnog, gušt je pročitati djelo koje samo sebe ne shvaća previše ozbiljno, roman koji postoji gotovo kao neka igra, a koji je još k tome posvećen temi koju toliko volim, a to je književnost.
Je li ovo najbolji roman koji sam ikad pročitala? Ni približno. Ipak, na prste jedne ruke mogu nabrojati romane čija me upotreba trotočke (…) baš toliko zabavila. To je David Foenkinos. A um Davida Foenkinosa čarobno je mjesto.
Knjigu “Misteriozni Henri Pick” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 