“Nitko nije samo dobar ili samo loš. Istina je uvijek nešto između.”
“Nešto između” tajanstveni je roman domaćeg autora Eda Barola. Iako je ovo prvi njegov roman koji sam pročitala, pisanje Eda nije mi strano s obzirom na to da pratim hrvatsku žanrovsku književnost koja je vrlo živahna i kvalitetna, a Ed Barol u njoj stoji kao neka institucija.
Edov žanr dosljedno je atmosferičan, tečan, a Ed svoje svjetove osmišljava kako bi prikazao u kojoj su mjeri sposobni iz pojedinca izvući ono najgore. S druge strane, tekstovi su mu uvijek bili nevjerojatno tečni, s pomalo kingovskim stilom pisanja. Rečenice su mu tečne, intencionalne, prekrasne i svako malo me dobro zamisle.
Također, ne znam je li ovo kompliment ili ne, ali uvijek sam tvrdila da je Ed jedan od onih pisaca čije pisanje podsjeća na suvremeni zapadnjački stil pisanja na kakav smo možda i previše navikli. No, to je tema za neku drugu priliku.
“Znaš li što je za mene definicija starosti?”
“Što?”
“Kad prestaneš maštati o stvarima koje si mogao napraviti.”
Stoga, veselila sam se romanu “Nešto između“. Znala sam da me ne očekuje fantastika, ali Ed je u ovoj knjizi dokazao da mu ne treba distopija ili napredna tehnologija da bi Ed ostao Ed.
O čemu je ova knjiga? Zapravo, teško pitanje bez da se otkriva previše. Radnja ovog romana izuzetno je lokalna i prostire se kroz više turobnih desetljeća za dalmatinsku (ali i hrvatsku) povijest. Gotovo stotinu godinu u svoju je priču primilo nekoliko generacija čije perspektive Ed bogato koristi u ovome štivu.
Kad je potrebno napisati kratki sinopsis, u ovom slučaju, to je teško. Da, Nikola je mladić koji je uspio u svijetu i suočen s prazninom imanja svega, a neimanja “NJE”. Odlučio se vratiti u rodno mjesto i provjeriti je li Lorena, djevojka s kojom je odrastao, s kojom je izgubio nevinost i koja je svojevremeno odbila njegova nastojanja za nešto više, još uvijek tamo, još uvijek lijepa, još uvijek mračna, i još uvijek – savršena za njega.
“Nema sretnog završetka ni u bajkama, ono što se poslije događa ni jedna ne ispriča.”
Ipak, Lorenu je nemoguće izdvojiti iz cjeline malog zabačenog mjesta u kojemu su oboje odrasli i tu pronalazimo izuzetnost Edovog stvarlačkog promišljanja. Lorena je odrasla pod čvrstim utjecajem stare grofice, njezine bake Luciane čiju perspektivu, odnosno prijeratno i poslijeratno sazrijevanje, dobivamo paralelnu uz Nikolinu i Loreninu. Isprva nejasna, ta perspektive sredinom knjige pomalo otima roman i vrlo zorno, i često mučno, pokazuje koliko su ta neka bivša vremena bila teška za sve, ali osobito žene.
“Svijet je užasno mjesto i ako stojiš na mjestu, ako ne bježiš, nešto će te stići. Nešto uvijek traži, njuška, vreba, čeka na pogreške.”
Upoznajemo i misterioznu, ali suludo odanu Anku, nestabilnog Robija, ali i mnoge druge dobre likove. Svaka čast i Loreni i Luciani i Anki, ali najuspjeliji su upravo muški sporedni likovi. Silno doprinose silini priče, i to priče koja do samog finala ne otkriva svoje karte, a jednom kad ih otkrije, udara žestoko.
Nije sve bilo savršeno, mučila sam se s prvom polovicom knjige. Nisam toliko marila za sve pojedinosti koje je iznio o tom malom mjestu. Možda zato što me nije toliko iznenadilo – nisam ona koja mala mjesta i male sredine gleda kroz ružičaste naočale. Detalji nit’ su probudili pretjeranu znatiželju niti veliki lokalpatriotizam. No ovo je do mene.
Također, o karakterizaciji bi se mogao napisati cijeli jedan novi tekst u kojem ne bih stala na već pohvaljenim sporednim likovima. Ed se svojski potrudio opisati glavne likove, ali oni su do kraja dosljedno nesimpatični, iako je u tome bio poprilično uvjerljiv. I moram priznati, nedostajalo mi je Nikole, koji je mjestimično padao u sjenu Lorene i Lucianu. Tu se još toliko toga dalo reći, iako je lako popuniti praznine.
“Prazan si, obična prazna posuda koja živi jedino kad je netko drugi napuni svojim životom.”
Naime, Nikolina nezainteresiranost za život, njegova glava i srce koji su ostali u prošlosti najšokantnija su tragedija. Jer u prikazu zla koje se umnožava, seli iz generaciju u generaciju, na djecu i na unuke; neumoljivo udara jednostavna istina da je možda najveće zlo upravo propušten, potrošen, potraćen život.
Na kraju, ovo štivo je toliko samouvjereno da ću ga rado preporučiti. Knjiga je pažljivo i namjerno dobra. Sve što je Ed u ovoj knjizi odabrao, odabrao je dosljedno sebi. Onako, kingovski, a zapravo edovski.
“Tama širi oko sebe tamu. Zlo samo sebe umnožava. Raste. Kao trula jabuka u košari pokvari sve ostale.”
Knjigu možete kupiti na internetskoj trgovini Naklade Fragment, kao i u ostalim knjižarama.
Godina objavljivanja: 2023.
Knjige su moj svijet 