TISUĆU LAĐA – Natalie Haynes

Izdavač: Vorto Palabra
Prevela: Jelena Pataki
Naslov izvornika: A Thousand Ships
2020.


“Pjevaj, Muzo, reče on, a britkost njegova glasa jasno daje do znanja da nije riječ o zamolbi.”


S grčkom sam se mitologijom zaljubila u Priče. Bila je to Odiseja, u osnovnoj školi. Iako sam čitanje voljela i prije, to je bilo prvi put da sam osjetila tako duboku povezanost sa sudbinama likova o kojima čitam. Ta alkemijska transformacija me dan danas očarava! Zamislite, od pukih slova na papiru, Odisej i Penelopa postali su osobe koje mi nešto znače u životu.

Svako daljnje uronjavanje u tu mitologiju oduševljavalo mi je knjiško nepce. Ljubav, osveta, nasilje, seks, sudbine, prokletstva… Ova mitologija vrvjela je tim elementima koji su dio svake dobre priče i ja sam uživala!

U srednjoj školi počela sam se upoznavati s kazalištem i pričama kao što su one Orfeja i Euridike. Scena izlaska iz Hada toliko me potresla da sam napisala pjesmu za Lidrano. Zamislite, ja sam nešto napisala! Godinama poslije utjelovila sam Euridice i u Monteverdijevom “Orfeju”. Ah, koliko dobrih uspomena iz te produkcije…


“Ta je pomisao bila smiješna. Da bi bezbroj lađa, njih tisuću, preplovilo čitava mora kako bi opkolilo neki grad radi žene?”


Želim vam reći da ja zaista volim ovaj svijet. Od prvoga dana osjećam ga pod kožom, i u kostima. Tim me je više oduševio trend proteklih godina u kojima su se moderni autori usudili dati svoj doprinos prastarim pričama. A posebno su to dobro činile autorice. Natalie Haynes jedna je od njih, a ona se odlučila prepričati Ilijadu u potpunosti iz ženske perspektive.

Tisuću lađa” kolaž je gotovo kratkih priča, nelinearno spojenih, crtica iz Ilijade, svaka iz perspektive jedne ili nekoliko žena. Neke se spominju jednom, neke više puta. Neke su smrtnice, neke su boginje. Neke su ratnice, neke su svećenice, neke su robinje, a glavnu riječ ima Kaliopa, kao muza koja odlučuje ovakvu priču uvaliti pjesniku.


“Kad se rat okončao, muškarci su izgubili živote. No žene su izgubile sve ostalo.”


Knjiga je najavljena kao subverzivno, gotovo revolucionarno štivo! Ovo je Ilijada kakvu nikad niste vidjeli! Osim… što jesmo. Sjećate se trenda koji sam spomenula? Postojao je puno prije “Tisuću lađa” i mahom se vrtio oko Ilijade. I dobar dio tih uradaka pisao je o ženama.

Brzo mi je počelo nedostajati oštrine, boja, hrabrosti i stila, osobito kada sam ovu knjigu krenula uspoređivati sa “Silence of the girls” s kojom se mnogo uspoređuje zbog gotovo iste teme.

“Silence of the girls” ima nekih svojih problema, osobito u drugom dijelu knjige, ali nemoguće je ne zamijetiti koliko je angažiranosti Pat Barker uspijevala izvući iz mene čistim stilom pisanja. Ja sam uz njezino štivo imala dojam kao da sam “unutra”, kao da mogu okusiti krv, znoj, spermu i suze Trojskog sukoba. U usporedbi, Haynes piše dosta suho.

Ili “Ahilejeva pjesma”, koja je možda ispričana iz muške perspektive, ali se vezala uz neizrečeno, uz teoriju da su Ahilej i Patroklo zapravo bili ljubavnici.

Ili “Penelopeja” Margaret Atwood koja je u finalu Odiseje primijetila neke nedosljednosti i odlučno pročačkala po njima ne bi li ispunila tisućljećima stare rupe.

Ili “Kirka”, koja zaista subverzivno izokreće mit o najvećoj, najgroznijoj vještici koju je Grčka ikad vidjela, ona koja je “presavršenog” junaka Odiseja zatočila na otoku, a on se, jadan, samo htio vratiti Penelopi. To je postizanje nove perspektive, kada o liku o kojem su nas uvjeravali da je jedno, autorica otkrije da je zapravo nešto skroz drugo, i ako ćemo feministički, da je razlog zašto o njoj mislimo negativno možda ukorijenjen u patrijarhizmu.

Nije da Haynes nije baš ništa izokrenula, ima i ona svoje trenutke, ali suviše često je samo prepričala ono što već znamo. Haynes se zaista dala u istraživanje, što kroz literarne reference, što kroz arheološke, i kao takav njezin roman postiže dosta dobru konstrukciju. Zapravo, ovaj je roman izvrstan kao vodič kroz likove tog svijeta, i kroz događaje vezane uz pad Troje, no kao dekonstrukcija utabanih postavki ovaj roman nije otišao daleko.


“Muške su smrti epske, ženske su tragične, je li u tome kvaka?”


Pa dobro, rekli biste, barem je ispričala iz perspektive žena, zanemarenih u originalu, zasigurno ima neku feminističku vrijednost? Pa, i da i ne. Svakako, osvježavajuće je na jednom mjestu vidjeti koliko su žene bile organski vezane uz ovaj konflikt. I definitivno je bitno pokazati kako ratove nadžive upravo žene, koje osobito na gubitničkoj strani bivaju zadržavane kao robinje, uz prokletstvo spoznaje da su nadživjele muževe, sinove, očeve i braću.

No… u ovom mi se romanu sve previše vrtjelo oko muževa, sinova, očeva i braće. Našim junakinjama se prečesto svijet vrti oko muškaraca u tolikoj mjeri da ih je teško doživjeti kao punokrvne likove. Ne govorim samo o svijetu koji je patrijarhalan i napravljen da uzvisuje ulogu muškarca, govorim o mislima, riječima i osjećajima koji se stalno vrte oko – muškaraca.


“Dosta mi je Helene. Dosta mi je njezine ljepote, dosta mi je njezine moći, dosta mi je nje. Gadi mi se to kako se svi rastapaju na sâm njezin spomen. Ona je samo žena. A ničiji izgled ne traje vječno, čak ni onaj Zeusovih kćeri.”


Također, nadala sam se da će Haynes konačno dati mikrofon i Heleni, koja me oduvijek najviše fascinirala. Zamislite, strast žene zbog koje je započeo najveći rat u grčkoj povijesti. Helena svoju priliku nije dobila. Ona je opetovano prozivana kurvom, a u jednoj prilici kada joj je Haynes mogla dati riječ i to u nekim ključnim momentima odluka, kao što je onaj treba li otići s ljubavnikom Parisom i ostaviti muža i dijete, Haynes je izvukla “the gods made me do it”, i to je to.

Voljela bih da se i Kaliope više suzdržala, Haynes je u tom gotovo “stockholmskom” odnosu između nje i pjesnika stvorila prostor za sjajne stvari! Zamislite, muza koja je prisiljena nadahnjivati muškarca, ali koja muškarca ipak ima sasvim pod kontrolom. A što Kaliope radi? Prečesto, preobjašnjava. Nama, ne pjesniku.


“Jedno je znati da ti muž ratuje s druge strane široka, mračnog mora. Drugo je znati da su ga na putu zadržala čudovišta, bogovi i kurve.”


Ipak, bilo je tu sjajnih momenata, obično kad bi pisala o boginjama, ili o ženskoj osveti. S vremena na vrijeme autorica bi pronašla slobodu i raspisala se u visine! Čak je i Penelopina pisma Odiseju uspjela postupno razraditi u prekrasno, gorko štivo. I Haynes je do kraja sve te priče spretno povezala u cjelinu.

Cijenim ideju ove knjige, da junaštvo Ilijade nije samo u mrtvim muškim junacima, nego i u preživjelim (i ne samo preživjelim) ženama. Samo bih voljela da se autorica u ovo štivo dala visceralnije, i mrvicu manje intelektualno. Grčka mitologija nije mjesto za suzdržavanje.


“Pjevaj, Muzo, rekao je, i pjevala sam.
Pjevala sam o vojskama i pjevala sam o muževima.
Pjevala sam o bogovima i čudovištima, pjevala sam o pričama i lažima.
Pjevala sam o smrti i o životu, o radosti i o boli.
Pjevala sam o životu poslije smrti.
I pjevala sam o ženama, ženama u sjenama. Pjevala sam o zaboravljenima, zanemarenima, neispričanima.


Knjigu “Tisuću lađa” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s