Izdavač: Šareni dućan
Prevela: Ljiljana Šćurić
Naslov izvornika: To Kill a Mockinbird
“Pucaj u šojke koliko god hoćeš ako ih uspiješ pogoditi, ali upamti, sramota je ubiti pticu rugalicu… one ne čine ništa, osim što nam pjevaju. Ne uništavaju ljudima vrtove, ne gnijezde se u kukuruzu, samo pjevaju. Zato je grijeh ubiti pticu rugalicu.”
Klasik. Lektira. Obavezno štivo. Lako se razbacujemo tim terminima, no koliko knjiga doista spada u tu skupinu knjiga koje bi baš SVATKO trebao pročitati? “Ubiti pticu rugalicu” sasvim sigurno spada u tu kategoriju.
Autorica Harper Lee rođena je 1926. godine na Američkom jugu. Zanimljivo je da njezino djetinjstvo neodoljivo podsjeća na djetinjstvo junakinje ove knjige – malenu Scout. Harper Lee je kao djevojčica radije nosila hlače nego haljine, obožavala je čitati, otac joj je bio odvjetnik, a zanimljivo je da se u školi rado družila s dječakom koji će postati veliko ime američke književne scene, Trumanom Capoteom (“Doručak kod Tiffanyja”).
U odrasloj je dobi silno željela postati spisateljica. Pisala je kratke priče radeći kao službenica. I u tom je periodu života dobila veličanstven poklon – novčani iznos u visini jednogodišnje plaće, uz poruku da ima godinu dana da konačno napiše roman. 🙂
Godinu dana poslije prva verzija “Ubiti pticu rugalicu” bila je završena, a ostalo je povijest! Knjiga je odmah nakon objavljivanja postigla nevjerojatan uspjeh, kako kod publike tako i kod kritike, a 1961. god. osvojila je i prestižnu nagradu Pulitzer. Za uspjeh ove priče zaslužna je i fantastična ekranizacija u kojoj je Atticusa Fincha glumio genijalan Gregory Peck, te je za tu ulogu nagrađen Oscarom.
Po svemu sudeći, svojom pričom ispripovijedanom iz perspektive malene djevojčice, a smješten u mali, sasvim tipični gradić na američkom Jugu, Harper Lee uhvatila je duh svog vremena. No, ono što je mene oduševilo jest činjenica koliko je ta knjiga i danas relevantna, iako su se u međuvremenu prilike koje je Lee zabilježila u ovoj knjizi značajno promijenile.
Kao što sam spomenula, radnja ove knjige smještena je u mali gradić Maycomb koji nije ni po čemu poseban. I baš kao i svaki mali grad na svijetu pun je osobenjaka, različitih pojedinaca i kružoka koji zajedno tvore isprepleteno klupko kakvo zapravo možemo naći svugdje u svijetu, a ne samo u Alabami.
Scout i njezin brat Jem djeca su lokalnog odvjetnika, postarijeg Atticusa, a odrastaju bez majke koja je umrla kad su bili jako mali. Scout i Jem, kao i njihov prijatelj Dill, nestašni su i znatiželjni, iako nimalo zli, i stalno iskušavaju granice i pravila postavljena pred njih. Atticus, iako daleko od savršenog oca, s njima je beskrajno strpljiv, djecu prihvaća onakvima kakva jesu, i vrlo ih rado podučava prirodi svijeta onako kako ju sâm vidi.
Ipak, njihova uhodana zajednica se iz temelja uskomeša kada Atticus prihvati slučaj obrane crnca koji je optužen za napad i silovanje lokalne djevojke iz izrazito problematične obitelji.
“Atticus je imao pravo. Jednom je rekao da nikoga ne poznaješ dok mu se ne uvučeš u kožu i hodaš u njoj.”
Ovo nije moje prvo čitanje knjige “Ubiti pticu rugalicu“, ali doista, kao da sam je čitala prvi put. To je jednostavno takva knjiga. Nisam bila ista osoba kada sam je čitala prvi put, nisam ista osoba koja ju je čitala sada, i neću biti ista osoba prilikom sljedećeg čitanja.
Iako ispripovijedana iz perspektive djeteta (isprva pomalo iritantan potez autorice koja se do kraja knjige pokazuje kao jedini ispravan), ova knjiga je nevjerojatno kompleksna u onome što želi reći. A opet, pouke kojima obiluje su toliko bazične, jasno predstavljene, fino rastavljene, i toliko su prijeko potrebne za svaki uzrast i za svako doba, pa tako i naše. Poput “Malog princa” za napredne, na kapaljku nas uvlači u vrtlog mudrosti koja je presudna za izgradnju hrabrijeg i zrelijeg društva.
“Htio sam da vidiš što je prava hrabrost umjesto da povjeruješ kako je hrabrost muškarac s puškom u ruci. Hrabrost je kad znaš da si izgubio prije nego što počneš i ostaneš ustrajan usprkos svemu. Rijetko kad pobijediš, ali i to se dogodi. Gospodja Dubose je, sa svojih četrdeset kila, pobijedila. Smatrala je da je umrla bez obveze prema ikome i ičemu. Bila je najhrabrija osoba koju sam poznavao.”
Knjiga obiluje predrasudama, netrpeljivošću, rasizmom, STRAHOM OD DRUGAČIJEG koji obuzima mnogobrojne likova (uključujući i Scout), ali knjiga, kroz strpljivu poduku Atticusa, nikad te pojedince ne generalizira kao samo loše ili samo dobre ljude. Oni su kompleksni u svojim nagonima, jedinstveni u svom odgoju i okolnostima, i pred svakim od njih je odluka što će učiniti sa svojim strahom: izdići se iznad ili, figurativno, ubiti pticu rugalicu.
“Što je jedan crnac manje ili više ondje gdje ih ima dvjesto?”
Ovo je knjiga koja, bez suvišne patetike, ohrabruje čitatelja da ne brza sa zaključcima o neistomišljenicima, nego da svijet sagleda iz njihove perspektive. Upravo je ovdje možda i najrevolucionarniji aspekt knjige “Ubiti pticu rugalicu”: najteže je biti osoba koja, iako stoji iza svojih stavova i sluša svoju savjest (ah, savjest, tako fantastično obrađena tema ove knjige!), uvijek sasluša drugu stranu, strpljivo i bez predrasuda. Jedino osoba koja je istinski otvorena za dijalog sposobna i istinski mijenjati svijet oko sebe – na bolje, na snažnije, na inkluzivnije, na poštenije.
“Oni, naravno, imaju pravo tako misliti i zaslužuju poštovanje zbog svojih stavova – rekao je Atticus – ali prije nego što mogu živjeti s drugima, moram moći živjeti sam sa sobom. Savjest je jedna od stvari o kojoj se ne odlučuje glasovanjem većine.”
Atticus je lik koji iskače svojim poštenjem, svojim neobičnim smislom za pravdu, svojom praktičnom mudrošću, i kroz ovu knjigu svima nam je “počasni” otac koji nas ohrabruje da se, čak i u odrasloj dobi, potrudimo postati barem malčice bolji ljudi.
Knjigu “Ubiti pticu rugalicu” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 