Izdavač: Ljevak
S njemačkoga prevela Anda Bukvić Pažin
Originalni naslov: Baba Dunjas letzte Liebe
“Posljednja ljubav babe Dunje” knjiga je kojoj ni ime, a bome ni naslovnica, ne idu u korist. “Baba Dunja” nije dovoljno seksi za većinu suvremenih čitatelja, a naslovnica doista izgleda kao da se radi o nečijem lošem photoshop projektu. Dakle, riječ je o knjizi koju nikad ne bih sama uzela u ruke da me nisu “natjerali”.
Natjerala me teta Kata, legendarna prodavačica knjiga iz knjižare od milja zvane “Mala Bogovićeva”. Tijekom godina na toj su se zagrebačkoj lokaciji izvrtjele mnoge knjižare pod raznim imenima, ali teta Kata je ostala njezina vjerna konstanta. To je knjižara za koju kažu da prodaje one knjige koje oni žele prodati, za razliku od ostalih čija prodaja najviše ovisi o lokaciji i trendovima. Osim Kate, u “Maloj Bogovićevoj” radi još nekoliko iskusnih trgovaca koji, osim što prodaju knjige, knjige i ažurno iščitavaju. Oni jako dobro znaju što im je na njihovim policama kvalitetno štivo, a knjiga “Posljednja ljubav babe Dunje” im se jako svidjela. Zanima me postoji li još neka knjižara u našoj zemlji koja je prodala toliko primjeraka “Posljednje ljubavi babe Dunje” kao što je to Katina knjižara. Teško da postoji kupac kojem oni ovu knjigu nisu preporučili.
Ova kratka knjiga od svega 150 stranica mali je izlet u neko sasvim drugo vrijeme i mjesto. Baba Dunja starica je koja je cijeli većinu života provela u selu Černovo u Rusiji. Tamo se rodila, tamo se udala, tamo je rodila djecu i tamo ih je odgojila. U rano ljeto 1986. godine dogodila se černobilska nuklearna katastrofa – u relativnoj blizini Černova rastopio se nuklearni reaktor i baba Dunja je bila primorana pobjeći iz svoga sela.
Godine su prošle, čak i desetljeća. Baba Dunja je umirovljena, muž je umro, a djeca su se raštrkala po svijetu. Ona u svojoj poznoj dobi shvaća da doista više – kako bi se kod nas popularno reklo – “ništa ne mora, jer se ona već dovoljno namorala”. I ne mora ostati u gradu koji joj je preglasan i stran.
Baba Dunja se, stoga, na užas svih, vraća u svoje rodno selo iako još uvijek nije sasvim sigurno za život zbog povećanog zračenja. Ona tamo želi konačno uživati u zasluženom miru i samoći. I umrijeti sretna.
Tu priča započinje. Tu radost čitanja započinje. Cijela knjiga pisana je isključivo iz perspektive naše Dunje. Autorica joj je dala sasvim jedinstven glas. Baba Dunje progovara o svojoj svakodnevici na očaravajuć i perceptivan način uz obilje crnog humora.
Djevojka za šalterom mirise po parfemu i žvakaćoj gumi i ponosno kaže da sad imaju klima uređaj. Izgleda kao da nikada u životu nije imala krumpirovu zlaticu.
U selo se, nakon Dunje, useljava i cijeli spektar zanimljivih individualaca: debela Marja koja još uvijek pati za nasilnim, ali idealiziranim pokojnim mužem; bolestan knjigoljubac Petrov koji je u zadnjem stadiju raka pobjegao u Černovo da umre u miru; asocijalni bračni par Gavrilov itd. Svi likovi ove knjige opisani su s velikom dozom osebujnosti i šarma. A uz karakteristične opise prirode, životinja i godišnjih doba, selo Černovo dobiva karakter samo za sebe te postaje ravnopravan lik u priči. To selo je zapelo u svemiru, konzervirano za sva vremena, a mala zajednica koja u njemu živi u Černovu pronalazi sve što im u životu doista treba.
A Dunja? Dunja je jedna izuzetno razumna žena sa pragmatičnim pogledom na svijet. Njezine dvije noge čvrsto su na zemlji i ne dozvoljava nikome da je uvjeri kako je nebo žuto, a sunce plavo. Rođeni je vođa, iako je vodstvo uopće ne zanima. Sposobna je i radišna. Beskrajno praktična. Ne treba joj nitko, a svojoj djeci dozvoljava da budu svoji ljudi, pa makar to značilo da unuku nikad nije osobno upoznala. Živi u vremenu koje više ne postoji, no ne glorificira to vrijeme samo zato što joj ono više odgovara.
Materijalistica je u smislu da je zanima samo ono što može dodirnuti, ne bavi se praznim filozofiranjem ni ideologijom. Nikad ne komplicira. Iako je daleko od feminizma, poučena životnim iskustvom često i u tom području posjeduje strahovito zanimljiva razmišljanje, osobito po pitanju nekih osobnih sloboda te braka.
Autorica Alina Bronsky osmislila je nezaboravan lik koji se nikada egoistično ne razbacuje informacijama, čak ni detaljima o svom životu. Dosljedno je tajanstvena do samog kraja knjige. Tako i o samom odgovoru na pitanje “Tko je zapravo posljednja ljubav babe Dunje?” možemo samo nagađati. Ta mističnost priče je upravo ono što me najviše zavelo u ovoj priči koja je sasvim svoja, i koja minimalno povlađuje znatiželji čitatelja. Bronsky je uspjela stvoriti svijet koji funkcionira po svojim nekim pravilima, a koje nikad nisam dolazila u napast preispitivati. I sve je to postigla u svega 150 stranica teksta.
Ja sam jako oprezna s preporukama. Različiti smo čitatelji i ono sto se svidi meni ne mora se nužno svidjeti i vama. Pokušavam naglasiti da ja pišem recenzije, a ne književne preporuke. Ipak, ovo je knjiga koju bih doista preporučila gotovo svakome. Riječ je o (relativno) starijem naslovu, znači – naći ćete ga i u knjižnicama. Riječ je o kratkoj knjizi, znači – nećete potrošiti puno vremena na nju, čak i ako vam se ne svidi.
“Posljednja ljubav babe Dunje” tip je knjige bez prave radnje, no to ne znači se u knjizi ništa ne dogadja. Pokojni romanopisac John Gardner jednom je rekao da postoji samo dvije vrste priča – čovjek ili odlazi na putovanje ili pak stranac dolazi u grad. Nema trećeg. I tako u naše malo selo Černovo u jednom trenutku dolazi stranac vodeći malu djevojčicu sa sobom. Naravno, situacija eskalira. Kako? Neću vam otkriti. To ćete morati pročitati sami.
Knjigu “Posljednja ljubav babe Dunje” možete kupiti na web-shopu knjižare Ljevak.
Knjige su moj svijet 