Izdavač: Profil
Prevela: Davorka Herceg-Lockhart
Naslov izvornika: The Confession
2019.
“Iluminacija jedne žene, usana stisnutih pred nijemim vrištećim molitvama, poezija koju ne podučavaju u crkvi.”
Imam jednu ispovijest… nikad do sad nisam čitala Jessie Burton. Iskreno, imala sam predrasude. “Muza“, “Minijaturistica“, ti naslovi ženskih imenica prekrasnih ženstvenih naslovnica jednostavno su me previše odbijali.
Naime, ja zaista ne podnosim određenu žensku literaturu. Ne podnosim melodramu, pojedina klišeizirana rješenja, ne volim kad se često vrlo dobro istražena radnja podredi jeftinom ljubavnom zapletu, ili još gore, kada se zaista kompleksan ženski lik razriješi u trudnoći kao ultimativnom klimaksu svoje karakterizacije. Da se razumijemo, partnerski odnosi i majčinstvo su istinske oaze jednog ispunjenog ženskog života, ali ga nikako ne definiraju.
Publiku koja uživa u takvim tropovima zaista cijenim, ali sama nisam njezina članica. I zašto sam mislila da Jessie Burton piše takve knjige, ne znam. Nisam savršena, eto, i ja gajim predrasude.
S Jessie sam polako počela osvještavati da o njoj kao spisateljici zapravo ništa ne znam i da bi me mogla pozitivno iznenaditi. I jedne večeri, kada mi se čitalo nešto žensko i snažno, uzela sam “Ispovijest” u ruke. Nisam požalila.
Jessie me iste sekunde uvukla u svoj vješto zapleten mozaik, u svoju mrežu izvanrednih likova i impresivnog zarona u pitanje osobnog identiteta.
“Sve mi je išlo tako lako, to paranje niti starog identiteta, tkanje novog. Kako to da sam bila spremna s takvom lakoćom odustati od sebe i u nastalu prazninu natakati sasvim nove riječi i maštarije?”
Rose Simmons djevojka je u svojim tridesetima donekle zadovoljna vlastitim životom. Jest da radi u kafiću, ali voli taj posao. Jest da joj dečko prolazi kroz seriju profesionalnih eksperimentiranja s upitnim rezultatima, ali žive u njegovom stanu, imaju nešto ušteđevine i, barem za sad, ne moraju se previše brinuti o egzistenciji.
Jest da se s njegovom obitelj ne podnosi, ali bože moj, to je tek nešto s čim se ne treba opterećivati. Jest da joj je otac, kao jedina obitelj, odselio u Francusku i jest da joj se najbolja prijateljica posvetila podizanju obitelji, ali to nije ništa što bi Rosin život obojilo lošim bojama.
Rose iz kolotečine istrgne razgovor s ocem u kojem joj je otkriveno da postoji jedna osoba koja bi mogla znati više o sudbini Rosine majke koja je nestala ubrzo nakon njezinog rođenja.
Druga vremenska linija koju upoznajemo prati Elise, Rosinu majku i to u periodu prije Rosinog rođenja. Elise je mlada dvadeset-i-nešto-godišnjakinja koja upoznaje čarobnu i malo stariju Connie, spisateljicu na pragu velike slave. Njih dvije se odmah zaljubljuju i Elise je prati onkraj svijeta, u Los Angeles, gdje upada u vrtlog novih doživljaja, propitkivanja i gdje veza Connie i Elise upada u značajne kušnje.
Kad smo kod predrasuda, imam još jednu. 🙂 Ne marim puno za knjige koje su napisane u dvostrukoj vremenskoj liniji. Daleko od toga da to ne može biti dobro napravljeno, ali u pravilu jedna linija bude izuzetno uzbudljiva, a druga u najmanju ruku ne baš tako izuzetno uzbudljiva. Ta je dihotomija tempa i intenziteta često ravna mučenju. Ipak, moram priznati da se u ovoj knjizi ovaj potez autorice ipak pokazao dobrim, i jako je vješto rukovodila i jednom i drugom linijom.
Nije to bez žrtvi, lik Elise se ipak pokazao zericu površnijim od očekivanog, ali razumjela sam da iza svega stoji intencija spisateljice koja je pisala iz perspektive nekoliko žena, a sve su bile u različitim stadijima svog života.
Naime, mi nismo iste žene u dvadesetima, u tridesetima, u sedamdesetima… Burton je upravo ovaj aspekt naših karaktera uzela kao spisateljski eksperiment u knjizi “Ispovijest”, i mene je time zaista oduševila. Posljedično, Elise je najmlađa od naših likova, ne bez čarolije, mlada žena koja uživa u svim konveksnostima i konkavnostima prve ljubavi, ali bez karakterne dubine koju ipak steknemo s desetljećima.
“Ljubav. Kakav li je to osjećaj? Elise je vjerovala da je cijeloga života na prstima hodala oko ruba vulkanskog kratera čije dubine nije mogla izmjeriti, ali koji je bio pun nečega moćnog, nečega što joj nikada prije nije bilo dano da vidi. Dolje u mraku bilo je mnogo sretnih duša, ali i mnogo mrtvih tijela.”
Rose je u tom pogledu lik s kojim sam se, kao Ana do prije nekih 5 godina, najviše identificirala: tridesetogodišnjakinja koja se nikad nije ozbiljno pozabavila sobom, svojim željama i svojim mogućnostima. Kako bi se približila sad već ostarjeloj Connie, ona preuzima alter ego Laure Brown, samopouzdane, uzbudljive, znatiželjne žene koja se ne boji svojih odluka i odlika, i to su sve redom odlike koja prava Rose naizgled ne posjeduje.
Taj raskol identiteta autorica snažno istražuje u knjizi “Ispovijest”. Uz nadahnuto vodstvo žene poput Connie, koja izuzetno vjeruje u vlastiti pogon, Rose polako otkriva da može, smije i mora biti žena koja ruši paradigme koje joj je društvo nametnulo, ali i koje si je sama zadala. Ako to nije pravi odraz kvalitetnih ženskih tridesetih, ja ne znam što jest. 🙂
“Dok si dijete, ljudi ti često govore što si, kakva ćeš biti, i kasnije se često toga sjetiš.”
Druga velika značajka ove knjige i njezinog pisanja jest način na koji je Jessie opisala međusobno dodirivanje karaktera, doslovno i figurativno, i to ne isključivo u romantičnom smislu.
Ta čeznutljivost, opojnost drugim bićem, potreba da se s drugim bićem stopimo, i ta opora nemogućnost istog; ili onaj osjećaj kad ti srce natekne od ljubavi, prve ili posljednje, sasvim svejedno; ili pak onaj trenutak kad se sklupčamo uz osobu koju volimo i udahnemo joj miris; možda onaj osjećaj kad ne znaš gdje ti prestaješ, a osoba koju voliš počinje (nije li i to pitanje identiteta?)… To su sve trenuci koje je tako senzualno prenijela ova knjiga i učinila je prepoznatljivom.
“Bilo je teško stalno biti ista osoba. Zamisli da možeš pronaći svoje bolje “ja”, prepuno obzira i dobrote, vlastito srce kako se preko noći transformiralo samim time što leži pokraj njihova! Zamisli da možeš predati vodstvo, ali tako da još uvijek imaš osjećaj da ste rame uz rame! Da to može biti tako lako!”
Naime, dragi moji knjigoljupci, da se vratim na početak ove recenzije, ova knjiga ima i fatalne velike ljubavi i nekoliko sudbinskih trudnoća, ali način na koji ih je Jessie uvezla u svoju priču slojevitiji je od tipičnog klišeja.
Plus, knjiga je u meni izazvala i animalni, primarni nemir. Često kažem da ne moramo čitati knjige popularne psihologije kako bismo napredovali kao ljudi. Upravo ovakve knjige, koje promišljeno istražuju neke ideje i filozofije, nude dublje karakterno napredovanje, i ako ništa drugo, ono je individualizirano (za razliku od čestih generalizacija knjiga pop. psihologije), nudi nam pregršt toga, cijeli švedski stol mogućnosti, a mi proberemo ono što nam treba i to razvijemo u zaista vrijedne stvari u sebi.
“Sve žene zaslužuju povlasticu neuspjeha, ali rijetko je koja dobije, pisala je Constance. Poslastica je u tome da napraviš katastrofalnu pogrešku, a zatim dobiješ drugu priliku, kao da se ništa nije dogodilo. Muškarcima se to općenito stalno dopušta, a kasnije ih se pojedinačno proziva.(…) Ali i nama treba dopustiti da zaseremo! Samokritičnost u životu žene je najezda skakavaca.”
Tako sam se ja osjećala čitajući knjigu “Ispovijest“. Vodila me kroz zakutke vlastite osobnosti s kojima se dugo nisam bavila. Isprva je osjećaj bio klaustrofobičan, ali do kraja knjige pretvorio se u zanos novih početaka, makar oni bili i mali i simbolični. Istina, ova knjiga ponekad skrene u propovijedanje, umjesto u pripovijedanje, ali teško je to zamjeriti autorici: žena ima toliko toga za reći i zadala si je velik zadatak s ovom knjigom.
Zaista je teško uhvatiti dojam ove knjige bez da vam je pretjerano pokvarim detaljima, ali nadam se da sam opisala osjećaje koje je pobudila u meni. Nakon ove knjige malo sam više Rose, i malo sam više Connie, i mrvicu sam kompletnija osoba.
Knjigu “Ispovijest” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 