Izdavač: Fraktura
Prevela: Vlatka Tor
Naslov izvornika: In the garden of the ogre
2019.
“Zamišlja muškarce koji se redaju, guraju spolovilo u njenu utrobu, prevrću je, sve dok ne istjeraju žalost, dok ne uguše strah sklupčan negdje duboko u njoj.”
Djela Leile Slimani su u najmanju ruku kontroverzna. Mračna i bez emocija. Klinički hladna. Oh, dalo bi se tu raspravljati i o spisateljskoj vještini.
Ipak, njezina djela su sasvim sigurno i hrabra. Znam, ima knjigoljubaca koji se sa mnom ne bi složili i to je njihovo pravo, ali ja zaista vjerujem da je Slimani jedna od najhrabrijih spisateljica s kojima sam se u životu susrela.
O “Uspavanki” sam već govorila. Recenziju te knjige možete pročitati ovdje. “Uspavanka” je Slimanin drugi roman (iako je kod nas objavljen prvi) i rekla bih da je uspjelije djelo od “U vrtu čudovišta“. Potpunije, zrelije, bolje napisano, ali i sigurnije. “U vrtu čudovišta” je po svemu manje uspjela knjiga, osim po jednom: po svojoj visceralnosti.
Kako priča o dokonoj mladoj ženi ovisnoj o seksu koja se beskrajno dosađuje u obiteljskom i profesionalnom životu može biti “krvavija” knjiga od priče u kojoj dadilja ubija djecu koja su joj povjerena?
Razlog tomu je naprosto kultura u kojoj žanrovsko spisateljstvo direktno upija teme koje su toliko strašne i morbidne da se literarno normaliziraju. Upravo je i zato “Uspavanka” doprla do tako širokog spektra ljudi.
Iako nije riječ o psihološkom trileru, roman ipak započinje umorstvom i polako raščlanjuje razloge i pozadinu tog stravičnog događaja. Naravno, knjiga je i veoma životno nedorečena, čime ljubitelji trilera nikako nisu bili zadovoljni, ali to je sad i daleki problem jedne druge knjige, mi sad pričamo o “U vrtu čudovišta”.
Naravno, u književnosti ne manjka ni prevara, ni dokoličarenja, ni antijunak(inj)a, ali nabrojite mi naslove u kojima se upravo mlada žena, “junakinja” romana, ponaša poput Adele? Osobito žena muslimanskih korijena.
“U vrtu čudovišta” prati priču Adele koja naizgled ima sve: muža liječnika, karijeru novinarke i malog sina. Na njenom pariškom životu mnogi bi joj pozavidjeli, ali ona zaista, zaista nije sretna. Adele vodi dvostruki život. Obiteljski život je, zapravo, guši. Svaku slobodnu sekundu provodi u zagrljaju s drugim muškarcima. Nije riječ o ljubavi, ne nikako, riječ je o erotici, željom da je posjeduju, silnoj potrebi za seksom s drugim muškarcima, tolikoj da je o njemu ovisna.
“U krasnoj kući, u hladu lipe, više neće moći bježati. Dan za danom sudarat će se sa samom sobom. Dok bude odlazila u kupovinu, prala rublje, pomagala Lucienu oko zadaća, morat će pronaći nekakav razlog za život. Nešto što nadilazi prozaičnost koja ju je gušila još otkako je bila dijete i zato je govorila da je obiteljski život užasna kazna. Najradije bi povratila od tih beskrajnih dana, zajedničkog bivanja provedenog u međusobnom hranjenju, gledanju drugih kako spavaju, u prepiranju tko će prije u kupaonicu, u potrazi za nečim što bi se još moglo napraviti. Muškarci su je izvukli iz djetinjstva. Iščupali su je iz gliba nezrelih godina, a ona je djetinju pasivnost zamijenila lascivnošću gejše.”
Adele predstavlja osobu u potpunosti odcijepljenu od sebe, zatočena je u životu kojega prezire, pohodi se za bazičnim potrebama, i cijeloga života, iz neznanja i/ili čiste lijenosti, donosi krive odluke prvenstveno za sebe.
Adele upravo za sebe ne posjeduje nimalo ljubavi i svaki odnos u njezinom životu definiran je tim kritičnim manjkom. I ako mislite da ovakvi ljudi ne hodaju između nas (a možda i vi, kao i ja, jednom zapadnete u takvu nemoguću krizu identiteta), onda se opako varate.
Leila je još jedanput pokazala, uostalom kao i na svom spektakularnom nastupu na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti, da je beskompromisno iskrena, da ne govori i ne piše u rukavicama. Namjernim kliničkim stilom ne dopušta nam da se emotivno vežemo uz nijedan lik u ovoj priči, a nedorečeni krajevi u kojoj sve visi u zraku očito su joj prepoznatljivi alat za stavljanje čitatelja u neugodnu situaciju.
“Nikada se nije činilo da ga se tiče samoća kojoj prepušta svoju ženu. Ona ništa nije osjetila, baš ništa. Čula je samo zvukove uvlačenja i izvlačenja, zvuk njihovih tijela koja se lijepe, spajanja spolovila.
A onda, golema tišina.”
Ova knjiga, baš kao i “Uspavanka” nije za čitatelje koji su ovisni o svojoj čitateljskoj zoni komfora i koji iz knjige žele izaći s onim divnim čistim osjećajem divote. “U vrtu čudovišta” je knjiga koja ne nudi katarzu, ali nudi uvid u tabue kojih se još uvijek bojimo, s kojim se vječito hrvamo, o kojim izbjegavamo direktan razgovor, a o kojima tako slasno tračamo po kavama i u inboxovima, odnosno, sve dok se jednom, u manjem ili većem obimu, ne dogode i nama.
Slimanine knjige, uzmemo li to u obzir, donose jedinstveni empatijski moment koji nužno ne puca na emocije, ali razotkriva slonove po sobama, u ormarima, kutijama u skladištima prepunima kostura na koje silno želimo zaboraviti.
“U vrtu čudovišta” sasvim sigurno nije knjiga na jednakoj kvalitativnoj razini kao i “Uspavanka”, ali postigla je efekt koji je planirala. Na kraju, čuđenje, gađenje i rezigniranost također su emocije, a jako je gadno kada primijetite da i takva žena, takav lik, može zrcaliti i vas.
“Ne, ovo nisam ja, to netko drugi stradava.
Ja tako ne bih mogla (…)”
~ Ana Ahmatova, Rekvijem
Svi smo mi pomalo i čudovišta, svi smo mi ranjeni, svi mi, barem ponekad, donosimo krive odluke za sebe i za ljude oko nas, i ovaj naš svijet jedan veliki je Vrt.
Knjigu “U vrtu čudovišta” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 