Izdavač: Egmont Hrvatska, naklada Puls
Preveo: Stanislav Vidmar
Naslov izvornika: Dune
“Ne smijem se bojati. Strah je ubojica razuma. Strah je mala smrt koja donosi potpuno uništenje. Spremno ću se suočiti sa strahom. Dopustit ću mu da prođe preko mene i kroz mene. A kad bude minuo, usmjerit ću svoje unutrašnje oko i pogledati tragove koje je ostavio. Ali ondje kamo je strah krenuo neće ostati ništa. Preostat ću samo ja.”
Svoju ljubav prema čitanju nisam otkrila čitajući slikovnice, iskreno, jedva smo ih i imali kod kuće, sestra i ja nismo bile pretjerano zainteresirane. Više su nas zanimale lutke, plišanci i lopta. Ljubav prema čitanju nisam otkrila ni čitajući dječje knjige. Iskreno, prezirala sam ih i smatrala ih krajnje napornim i dosadnim. Preklinjala sam mamu da umjesto mene čita lektiru.
Ljubav prema čitanju otkrila sam promatrajući očevu ljubav prema čitanju, a otac je čitao (gotovo isključivo) znanstvenu fantastiku. Clarke, Asimov, Sagan, Herbert… To su bila imena autora koje sam silno željela otkrivati, iako su mi svi govorili da sam premalena.
Negdje u to vrijeme, na televiziji se prikazivao poznati film Davida Lyncha – Dina. Urezao mi se u rožnicu, uzburkao emocije. Bio je vizualno upečatljiv, šarolikih likova, priče veće od života. Meni je to bilo toliko bolje od bilo kakve Alice u zemlji čudesa, bilo kojeg Petra Pana ili Pinocchija. Oca sam preklinjala da za mene posudi “Dinu” u knjižnici. I jednog se dana to i dogodilo. Mislim da mi je bilo 12 godina. I iako sam u godinama prije toga već uživala u čitanju literarnih kapitalaca SF-a, tek me “Dina” istinski pretvorila u čitateljicu.
Otada sam “Dinu” pročitala još nekoliko puta, posljednji je bio ovaj kojeg recenziram. Naravno, s godinama sam tome pridodala i ostale nastavke koje je napisao Frank Herbert, i ovisna sam o tom cikličkom čitanju serijala svakih nekoliko godina.
S vremenom, “Dina” mi je postala ogledalo. Promatram se u njezinim slojevima. Ni jednom nisam pročitala istu knjigu, ova knjiga svaki put mi je otkrila neko svoje drugo lice, kao i neku moju drugu stranu. Svaki put me neki drugi aspekt priče oduševi, svaki put označavam neke druge citate pune uvida, i svaki put kao da čitam neku novu knjigu.
“Dobro upamti ovo, momče: svijet počiva na četiri oslonca…” (podigne četiri čvornata prsta) “… na učenju mudrog, na pravednosti velikog, na molitvama neporočnog i na vrlini hrabroga. Ali sve to ne vrijedi ništa…” (stisne prste u šaku) “… bez vladara koji poznaje vještinu vladanja.”
Svijet “Dine” savršeno dobro kombinira elemente fantastike i znanstvene fantastike, svijet daleke budućnosti gotovo je distopičan, a računala o kojima i mi danas ovisimo zamijenio je ljudski mozak kojega su različite skupine naučile koristiti na različite impresivne načine. Ljudski um ipak najviše unaprjeđuje začin, pomoću njega svemirski piloti dobivaju sposobnost uvida u neposrednu budućnost koji im omogućava da pri velikim brzinama sigurno navigiraju kroz svemirska putovanja. Začin pokreće svemir, “začin MORA teći“, a začin se nalazi jedino na planetu Arrakis, neprijateljsko raspoloženom pješčanom planetu bez vode, na kojem vladaju pješčani crvi, veličanstvene nemani koje putuju pijeskom i proždiru sve što se miče.
Vojvoda Leto Atreid plemić je s rajskog planeta Caladana koji mora preuzeti vlast na Dini nakon što je car s te pozicije smijenio obitelj Harkonnen, zaklete neprijatelje Atreida. Harkonneni neće tako lako napustiti planet koji im omogućuje golemu zaradu, a obitelj Atreid zna da ih na Dini čekaju urote, zamke, izdaja i vjerojatna smrt.
“Kad su zakon i dužnost jedno, kad ih objedinjuje vjera, onda nikada ne možeš potpuno postati svjestan sebe. Uvijek si za nijansu manje potpuno osoba.”
Stil pisanja ove knjige je nevjerojatno dobro ostario, osobito ako imamo na umu da je roman prije nekoliko godina proslavio pedesetu obljetnicu objavljivanja. Pitak je, a Herbert majstorski piše. Neopisivo sočno, sadržajno, krajnje uzbudljivo. Svaka scena je napeto odapinjanje strijele iz minuciozno načinjenog luka, i svaki njen vrhunac je iznimno zadovoljavajuće čitateljsko iskustvo. Knjiga ima puno likova, mnogo imena i obilje detalja, to ponekad opterećuje, ali utjeha je što nas kroz taj pijesak provodi majstor pisanja kao što je Frank Herbert. Ovo nije knjiga koja se brzo čita, ali time ne gubi na tečnosti.
“Dina” je za mene Dom. U nju se uvlačim kada se trebam vratiti sebi. Kad se treba podsjetiti da su ljudski duh i književna literatura neodvojivo povezani. Takve su knjige rijetke i svaki je čitatelj sretan ako pronađe pa makar i jedan takav naslov za života.
Knjigu “Dina” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 