USPAVANKA – Leïla Slimani – Knjige su moj svijet

Izdavač: Fraktura
S francuskog prevela Vlatka Tor
Originalni naslov: Chanson douce
Lipanj, 2018.

Neke knjige pamtim na jedan sasvim poseban način. Te knjige su:

Vladimir Nabokov – Lolita
Slavenka Drakulić – Optužena
Fjodor Mihajlovič Dostojevski – Zločin i kazna

To su sve naslovi koji su me izuzetno pogodili, a koji su se usudili ispričati priču iz perspektive vrlo devijantnog uma, iz perspektive zločinca. Sve su redom zločini teški, rubni, morbidni, izuzetno strašni… I dok znamo da su knjige tu da nam približe perspektivu drugačijih od nas, ove su se knjige usudile otići korak dalje i uvesti nas u duše onih koji, naizgled, duše nemaju.

Tom popisu danas dodajem još jednu knjigu – “Uspavanku” Leïle Slimani. Bože, koja knjiga…

Pazite, roman počinje ovom rečenicom:

Beba je mrtva. Nekoliko sekundi bilo je dovoljno.

Uvodno poglavlje se nastavlja detaljnim opisom mjesta zločina u kojem je beba Adam mrtva, njegova mrvu starija sestra Mila je na izdisaju, a dadilja Louise – koja je zločin i počinila – leži u lokvi vlastite krvi nakon što se, nožem kojim je izbola djecu, i sama pokušala ubiti.

Sve je puno medicinskih tehničara i policajaca, a cijelom susjedstvu još u ušima ori prokleti desetominutni animalni vrisak majke koja ih je ovakve pronašla.

To je scena koja slama srca. Toliko je realistično uznemirujuća da mi je apsolutno jasno da će mnogi čitatelji ovdje i prestati čitati. Ne zamjeram im ništa.

Ovo nije triler. Odmah na početku znamo koji je zločin, ali i tko ga je počinio. Slimani nas nakon brutalne uvodne scene vraća u prošlost kada je sve počelo – u trenutak kada se mlada majka Myriam odlučila vratiti na posao te sa suprugom Paulom zaposliti dadilju koja bi brinula za djecu kada roditelji rade.

Nije to ništa neobično za naše društvo, zar ne? Iako se radi o francuskom romanu smještenom u Pariz, te samim time ima cijeli set sasvim svojih kulturoloških specifičnosti, svako društvo, pa i naše, upoznato je s konceptom dadilje.

Paul i Myriam vrlo su jasno zamislili odrednice po kojima će birati dadilju. Ne smije imati svoju vlastitu djecu (kako bi joj njihova bila prioritet), ne smije imati ilegalni status (da se ne bi bojala pozvati hitnu službu ili policiju u slučaju potrebe), ne smije biti Magrebinka (jer je mama Myriam porijeklom iz Maroka) itd.

I onda upoznaju Louise. Louise je savršena dadilja. Prava Mary Poppins! Brižna, predana, organizirana, uredna, nježna i intuitivna. U plavoj haljinici s bijelom Petar Pan kragnicom koja nam je poznata i s fantastične naslovnice. Djeca je obožavaju, stan dovodi u red i još k tome fantastično kuha. Ona je upravo ono što ovoj obitelj treba. Ubrzo postaje nezamjenjiva i obitelj ne zna kako je uopće živjela bez nje. Ovo je kontrast u kojem mi nije nije bilo jasno kako jedna ovako idealna situacija postane toliko grotesktno zla na kraju priče. Louise mi se iskreno dopala, suosjećala sam s njom, bila mi je draga… Kako je moguće da je priča baš toliko eskalirala?

Dadiljanje je gorkoslatka transakcija. Dadilje vole svoje štićenike, često kao svoju vlastitu djecu, ali nemaju nikakva stvarna prava na tu ljubav. S druge strane, roditelji često pate od osjećaja krivnje zato što ne mogu stalno biti uz svoju djecu. Ovo je situacija puna tenzije koju Slimani sjajno opisuje.

Autorica hrabro obradjuje temu suvremenog roditeljstva. Ovi roditelji ulaze u obitelj bez prave ideje što ih doista čeka. Djeca su ideja. Pod pritiskom su društva koje im govori da mogu i moraju imati sve. I djecu i karijeru i dovoljno sna i slobodno vrijeme i savršenu kuću! Sve je picture perfect, ali to nikad doista nije. Ljubav je tu, ali realnost je teška. Nije lako biti roditelj. Oduševila sam se dijelovima knjige koji opisuju perspektivu roditelja, osobito mlade majke Myriam.

Oduvijek je odbijala pomisao da bi joj djeca mogla biti prepreka uspjehu i slobodi. Kao da su sidro koje poteže u dubinu, koje lice utopljenika gura u mulj. Kad je postala svjesna da je to tako, prvo ju je obuzela silna tuga. Činilo joj se nepravedno, strahovito frustrirajuće. Shvatila je da nikada neće moći živjeti bez osjećaja da je nepotpuna, da loše obavlja stvari, da žrtvuje jedan dio svog života u korist drugoga.

Napravila je od toga pravu dramu, odbila je odustati od svog sna o savršenom majčinstvu. Tvrdoglavo je ustrajala u tome da se sve može, da će ostvariti svoje ciljeve, da neće biti ni ogorčena ni iscrpljena. Da neće glumiti ni mučenicu ni Majku Hrabrost.

“Uspavanka” nije duga knjiga. Svega 200 stranica konciznih rečenica koje ubadaju u poantu. A poanta se često dotiče kojekakvih pitanja kao što su imigracija, odgoj djece, obrazovanje, slobodne pojedinaca, radnička prava, majčinstva i depresije. Svaki ovaj aspekt uznemiruje. Smrt djece doista, u tom pogledu, nadvisuje sve, ali bilo je toliko trenutaka prilikom čitanja kada mi se trbuh okrenuo u čvor. Način na koji ovi roditelji pristupaju roditeljstvu, način na koji pristupaju Louise, Lousin postepen pad u depresiju te na kraju i u čisto ludilo – sve to duboko uznemiruje. I iako nikad ni najmanje ne opravdava ovaj strašan čin ubojstva djece, autorica cijeloj situaciji daje obilje konteksta i pred čitatelja postavlja teška pitanja o kojima ću danima, tjednima, ako ne i mjesecima razmišljati.

“Uspavanka” je, meni osobno, jedna od najboljih knjiga koje sam pročitala. Nije laka literatura, ali je upravo tip knjige zbog koje sam se zaljubila u književnost. Autorica je hrabro odlučila pisati o temi koja je teška, ali izuzetno aktualna. Roditelji nikad nisu sami odgajali djecu, a društvo koje pomaže u suvremenom odgoju se drastično promjenilo. Koliko zabluda imamo o roditeljstvu? Kome povjeravamo svoju djecu? Koliko doista poznajemo ljude oko sebe? Koliko smo se sposobni izolirati od društva na vlastitu štetu i štetu nedužnih oko nas? Strahovito važna pitanja koja ova knjiga postavlja.

Knjigu “Uspavanka” možete kupiti ovdje.