NEVIDLJIVI ŽIVOT EURÍDICE GUSMÃO – Martha Batalha

Izdavač: Ljevak
Preveo: Dean Trdak
Naslov izvornika: A vida invisível de Euridíce Gusmão
2019.

“Pišem knjigu. O povijesti nevidljivosti.”


Smatram da se dobro snalazim u moru knjiga, noviteta, stariteta, domaćih i stranih, u tom naizgled beskrajnom oceanu naslova. Ipak, s vremena na vrijeme, pogled mi privuče knjiga koja je u knjižare ušla na mala vrata, koju ne prate najave, pompe i #jedvačekanje po knjiškim blogovima.

Takvi mali biseri posebna su radost, ona mala velika otkrića od kojih srce zatreperi, uz uvjet da je knjiga dobra, po nečemu posebna, možda malko drugačija.

Danas, pišući ovu recenziju, ne mogu ni zamisliti da sam propustila ovu bogatu priču koja me oduševila. Kakav bi to propust bio…


“Eurídice se rukama nije poslužila kako bi proglasila neovisnost, nego je pognula glavu i njima pokrila lice.”


Marta Batalha mlada je brazilska autorica i ovo joj je roman prvijenac. “Nevidljivi život Eurídice Gusmão” prati život obične ali neobične Euridice, domaćice šezdesetih godina prošlog stoljeća u São Paulu. Na prvi pogled, Euridice je sasvim tipična domaćica u brazilskom društvu onog vremena. Ima supruga s kojim se većinu vremena slaže te dvoje malodobne djece. Imaju dovoljno primanja za ugodan život. Ali! 🙂

Iznutra, Euridice je sve samo ne obična. Da se rodila u nekom drugom vremenu, na nekom drugom mjestu, svojom bi inteligencijom pokorila svijet. Pobogu, da se Euridice kojim slučajem rodila kao muškarac, ni mjesto ni vrijeme ne bi je spriječili da ostvari velika postignuća u odabranim područjima djelovanja.

Nažalost, Euridice je žena u Brazilu šezdesetih i njezina je dužnost da kuha (i to radi svjetski), da čisti (i to radi temeljito), da krpa čarape (i to radi spretno). I na kraju dana, kad je stan očišćen, kad su muž i djeca nahranjeni, na njoj je da gorko “proguta” sve misli, ideje, rješenja i projekte koji joj padaju na pamet.


“Jer, vidite, Euridíce je bila iznimno darovita. Da su joj dali podrobne izračune, projektirala bi mostove. Da su joj dali laboratorij, izumila bi cjepiva. Da su joj dali prazne stranice, napisala bi klasike. Ali dali su joj prljave gaće koje je Euridíce prala vrlo brzo i dobro, nakon čega bi sjela na kauč gledajući u nokte i razmišljajući o čemu da razmišlja.”


Suprug, iako nije loš kao suprug, ne podržava svoju ženu u zamislima koje joj se vrzmaju po glavi. Ne vidi razlog zašto bi njegova žena težila ambicijama koje prerastaju njihova topla četiri zida. To nije normalno, previše prkosi svetoj tradiciji, jer na mužu je da radi, na ženi je da domaćuje, da ugodi suprugu, da odgaja djecu.

Jasno vam je, ovdje je riječ o romanu koji raščlanjuje patrijarhat malih ljudi, normalnih obitelji u društvu Brazila tog vremena. Osim Euridice, priča razgranato digresira u cijeli dijapazon ženskih likova i velikodušno im podaruje kontekst. Knjiga objašnjava pravila igre po kojima su žene tog vremena morale igrati, osobito kada su morale improvizirati s kartama koje im je sudbina dodijelila.


“Život u Tijuci početkom šezdesetih godina bio je miran, možda čak i previše miran. Već mjesecima nijedna mlada djevojka nije zatrudnjelaa i onda nestala na tjedan dana da napravi ilegalni pobačaj, ili na devet mjeseci da rodi nezakonito dijete. Nijedna kućna pomoćnica nije otpuštena jer joj se već vidio trbuh i ostavljena samo s odjećom koju je imala na sebi i sigurnošću da više nikad neće pronaći posao. Nijedna obitelj nije najavila kako glava kuće putuje u inozemstvo, pri čemu je inozemstvo značilo hotel za samce u Santa Teresi.”


No prava čar knjige “Nevidljivi život Eurídice Gusmão“, onaj šmek koji oduševljava, leži u stilu pisanja koji je apsolutno čaroban. Autorica obilno koristi ironiju, ali ona je tako meka, ženska, zaobljena, ali zato udara u sridu, ne povlači udarce i nije je strah.


“Taj muškarac, znala je, bio je dobar muž.
Atenor nije danima izbivao i nikad nije digao ruku na nju. Dobro je zarađivao, nije se mnogo žalio i razgovarao je s djecom. Samo nije volio da ga smetaju dok je slušao radio, čitao novine, spavao dokasna ili se odmarao poslije ručka i sve dok su mu papuče ležale usporedno s podnožjem kreveta, dok mu je kava bivala poslužena gotovo kipuća, dok u mlijeku nije bilo vrhnja, dok djeca nisu trčala po kući, dok su jastuci na kauču bili postavljeni poprijeko, dok se prozori nisu zatvarali poslije četiri, dok nitko nije pravio buku prije sedam, dok radio nije bio preglasan ili pretih, sve dok nikada, ali baš nikada, nije morao jesti isto jelo dva obroka za redom i dok kupaonica nije mirisala na eukaliptus, nije previše tražio.”


Autorica me svojim spretnim rečenicama i pronicljivim opservacijama razgalila i nasmijala, istovremeno mi ocrtavajući sve one sitne i ne tako sitne nepravde društva koje je, na pragu novog feminističkog vala, tako beskompromisno zapostavilo cijeli jedan spol, društvo u kojem načela patrijarhata jednako strastveno podržavaju i muškarci i žene, društvo u kojem je cijeli jedan spol naprosto – nevidljiv.

I na kraju… zapravo sam šokirana koliko se u ovoj knjizi lako prepoznati. Koliko je lako zrcaliti tu frustrirajuću pomirljivost, taj nedostatak rječnika kako bi stvari nazvali njihovim pravim imenom.


Euridice, koja nikad nije upoznala drugi život osim onoga u kući i toj četvrti, pomislila je kako njezin muž ima pravo. Atenor je znao svijetu. Studirao je računovodstvo, bio službenik Banco de Brasil i raspravljao o politici s drugim muškarcima. Dok je radila na receptima, bila je sigurna da stvara nešto vrijedno, ali je sada, pred mužem, sve izgubilo smisao. Objaviti knjigu, govoriti na radiju, poučavati kuhanje, sve su to bili pusti snovi. Onaj tko je imao viziju bio je Atenor – viziju koju je određivalo sve ono što je vidio iz tramvaja kad je išao na posao. Svejedno, i to je bilo više od bilo čega što je mogla vidjeti Eurídice koja je vidjela samo kućne zidove, štandove na tržnici, žitarice u smočnici i golemu prazninu koja ju je izjedala iznutra.”


Iako se nalazimo na drugom kraju svijeta od Brazila, iako smo društvo koje ne zna što je kultura domaćica (naša baština su žene koje su radile na poslu i onda dolazile doma raditi još malo), tako je lako u ovim pričama prepoznati naše bake, naše majke… a prečesto i same sebe.

I zato nam trebaju knjige kao što je “Nevidljivi život Eurídice Gusmão“. Drage moje žene, imamo mi još posla. I ne, ne mislim na kupaonu koju niste oribale.

Knjigu “Nevidljivi život Eurídice Gusmão” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s