NOĆNI CIRKUS – Erin Morgenstern – Knjige su moj svijet

Izdavač: Fraktura
Prevela: Alenka Mirković-Nađ
Naslov izvornika: The Night Cirkus
2012./2020.

“Teatralnost bez teatra, zabava za sva čula.”

Kada sam prije nekoliko godina prvi put čula za roman Noćni cirkus debitantske autorice Erin Morgenstern, najavljena mi je kao najdraža knjiga osobe čijem knjiškom ukusu dosta vjerujem.

Uzela sam je u ruke i počela čitati, mislim da je to bilo 2017. godine (hvala Goodreadsu, nema šanse da bih ovaj podatak izvukla iz memorijskog rukava!). Očekivanja su mi bila ogromna, i zaklopila sam knjigu pomiješanih osjećaja. Nema sumnje, mnogo je čarolije utkano u ovu priču, ali bila je tu i kaosa, površnosti, nedorečenosti, čak i razočarenja.

Ipak, tu magiju bilo je teško pustiti. S vremenom sam shvatila da knjige dijelim u dvije kategorije: knjige koje nakon čitanja vrlo brzo izblijede, i knjige koje godinama pamtim i nosim sa sobom. Zanimljivost te kategorizacije jest u činjenici da inicijalna ocjena knjige često nema jasne korelacije s kategorizacijama, knjiga me može u potpunosti očarati, a da je se za nekoliko mjeseci ne bih uopće sjećala, i knjiga mi se ne treba previše svidjeti da bi me svojim utiskom godinama proganjala.

Noćni cirkus je definitivno spadao u tu drugu kategoriju. Godinama dojam čarolije ne posustaje. Kada sam čula da Fraktura planira re-izdanje, odlučila sam Noćni cirkus ponovno pročitati. Bih li knjigu danas drugačije doživjela? Bih li bila stroža, možda i popustljivija?

Noćni cirkus priča je o neobičnom cirkusu koji nenajavljen dolazi u gradove i nastupa isključivo noću. Nema velikog centralnog šatora, već je načinjen od puno manjih, svaki skriva neki novi svijet. Umjesto raskoši boja, posjetitelje dočekuje dvobojnost crne i bijele, kao i neopisiv doživljaj dublje mistike, sveobuhvatnije čarolije.

“Cirkus stiže bez najave. Ne prethode mu nikakve objave, nikakve tiskane obavijesti po oglasnim stupovima i pločama u središtu grada, ne spominju ga i ne reklamiraju u lokalnim novinama. Naprosto je tamo, a još jučer nije ga bilo. Njegovi uznositi šatori prugasti su, bijelo-crni; zlatu ili grimizu ni traga. Ali još nije otvoren. Ne još. Otvara se u sumrak, zatvara se u zoru.”

Posjetitelji, kao ni većina sudionika, ne znaju da je cirkus poprište igre – natjecanja dvaju mladih čarobnjaka, Celie i Marca. To je igra za koju ih njihovi mentori pripremaju od malih nogu. Kako vrijeme prolazi, Celia i Marco polako shvaćaju da su pravile te igre puno kompliciranija nego što su mislili, i da su ulozi kudikamo veći nego što im je uopće palo na pamet. Nešto što započinje kao hladna oklada prastarih egocentrika, razvija se u začaranu igru sa stvarnim kolateralnim žrtvama.

Erin Morgenstern se i kroz drugo čitanje isprsila kao iznimna pripovjedačica. Njezina jasnoća mikrovizije i čistoća prizora zaista su me impresionirali. Sposobna je unikatno dočarati atmosferu u kojoj je sve nabijeno mističnom čarolijom o čijoj prirodi nikad ne ulazi previše u detalje, ona je jednostavno tamo, nije na nama da je u potpunosti razumijemo i to je ok. Baš kao i sam cirkus za posjetitelje, i ova knjiga od nas ne očekuje kognitivno prodiranje, već osjetilno prepuštanje, i tu čitatelje silno nagrađuje.

Ovo je knjiga u koju sam željela gramzljivo zagristi. Postoji mnogo knjiga koje u meni pobuđuju taj osjećaj, ali kod drugih knjiga riječ je o “teasu”, zadirkivanju nemogućeg. Noćni cirkus je jedna od rijetkih knjiga za koju doista imam osjećaj kao da sam je zagrizla. Boje, oblici, okusi, mirisi… Sve je to na stranicama ove knjige ponuđeno na kušanje. Roman Noćni cirkus osjetilno je, a pomalo i sinestetsko iskustvo.

“Iz uskoga vrata boce zapahne ga lagani cvjetni miris. Miris ružina grma prepunog orošenih cvjetova, mahovinasti miris zemlje u vrtu. Ima osjećaj da šeće stazom u nekom vrtu. Čuje zujanje pčela i pjesmu ptica pjevica u krošnjama drveća. Udahne jače, i uz miris ruža osjeti i mirise drugog cvijeća: ljiljana, irisa i šafrana. Lišće na drveću šušti na blagom toplom vjetru. Osjeti da mu se nekakva mačka trlja o noge, osjećaj je toliko stvaran da spušta pogled očekujući da vidi mačku, no na podu šatora nema ničega osim drugih boca i staklenki. Bailey začepi bocu, vrati je na policu pa odabere sljedeću.”

Jezik koji koristi autorica jednostavan je, ali iznimno deskriptivan, kao i sugestivan. A knjiga se, unatoč svojih 400ak stranica, čita poprilično brzo.

Erin je osmislila intenzivan, raskošan svijet, no i kroz drugo čitanje opetovano mi se postavljalo pitanje: o čemu je zapravo Erin željela pisati? Marco i Celia, kao i njihov duel, navodno su u centru zapleta, ali pisanje joj nenadano oživi kad opisuje cirkus koji funkcionira gotovo kao lik sam za sebe, a posebno zatreperi kada se bavi prekrasnim likovima kao što su blizanci Murray, Poppet i Midget, brat i sestra dotaknuti magijom, rođeni na samo otvorenje Noćnog cirkusa.

Ovaj je roman najavljen i kao fatalna ljubavna priča, tu sam u prvom čitanju imala i ponajviše problema. U drugom sam taj romantični zaplet bolje razumjela, no tek kad sam u tom odnosu shvatila paralelu s blizancima. Celia i Marco više su od protivnika, oni zajedno stvaraju, igraju se u pješčaniku, ali oni su Jing i Jang jednog entiteta.

“Naši učitelji ne znaju kako je to”, kaže. “Što znači vezati za nekoga na takav način. Prestari su, izgubili su svaki doticaj sa svojim emocijama. Ne sjećaju se što znači živjeti i disati u ovome svijetu. Misle da je to jednostavno, odabrati dvoje ljudi i nahuškati ih jednog protiv drugoga. A ta druga osoba tvom životu daje značenje, počinje te određivati kao osobu. Postaje ti neophodna, poput disanja. A onda, kada pobijediš, očekuju da naprosto kreneš dalje, bez nje. To je isto kao da razdvoje blizance Murray i očekuju da ostanu isti. Bili bi cijeli, ali ne i potpuni.”

Time sam njihovu ljubav na kemijskom nivou doživjela hrabrije nego kroz prvo čitanje, ali teško je ne primijetiti da je tom doživljaju nedostajao jedan vrlo bitan element, a to je istančanija karakterizacija Marca kao lika koji je kroz većinu knjige praznjikav, mlak, gotovo kao dio namještaja u pozadini. I nažalost, nije bio jedini lik kojemu je nedostajalo dubine, iako većini, priznat ću, ne nedostaje i Morgensternovske elegancije.

I dok sama konstrukcija priče koliko toliko funkcionira gotovo do samoga kraja, teško je ne primijetiti da mjestimično ipak zapinje, da pripovijedanje u nekoliko vremenskih perioda bez jasnijih odvajanja često zbunjuje, a kraj je možda i najslabiji dio knjige u kojem nije do kraja jasno što se desilo s našim junacima.

Nakon ovog drugog čitanja u meni ostaje pomirljiva dihotomija koja svjedoči o knjizi koja je u isto vrijeme poprilično precijenjena, ali koja je i jedna od najčarobnijih i najupečatljivijih knjiga koje sam ikada pročitala. Kao što kaže Erin: “Postoje mnoge vrste čarolija.”. Na kraju dana, znam da sam i ciljana publika za ovo. Volim ovakva kreativna, senzitivna, atmosferična, okrhnuta djela, s jasnim jezikom, s puno duše i s lijepim pripovijedanjem. I zato mi se ova knjiga, uz podešena očekivanja, kroz drugo čitanje svidjela osjetno više nego kroz prvo.

Teško je reći koliko je od onoga što je pisac želio zamrznuti na papiru, na tom papiru doista i (p)ostalo, osobito kad imamo posla s autorima kao što je Erin Morgenstern. Stoga bih osvrt završila citatom lika Friedricka Thiessena u kojem se možda ponajviše oslikava Erinina pitoreskna duša, jer nema sumnje, u ovoj je priči ostavila jako puno svog umjetničkog srca: