PEDESET CIGARETA ZA ELENU – Marina Vujčić

Izdavač: Fraktura
2019.

“MENI DAJTE NJEZINO SRCE, A ŽENI KOJA GA NOSI MOJE.”


Pedeset cigareta za Elenu” najnovija je knjiga drage nam domaće autorice Marine Vujčić. Riječ je o spisateljici koja je pravo osvježenje od trenutka kad su joj objavljeni prvi tekstovi. U generalnom ozračju u kojem postoji određena odbojnost prema domaćoj literaturi, Marina je jedna od onih čije je knjige zaista lako preporučiti čak i onim čitateljima koji radije posegnu za stranom knjigom.

Do sad smo Marinu upoznali kroz romane “Tuđi život”, “A onda je Božo krenuo ispočetka”, “Mogla sam to biti ja”, “Susjed”, “Otpusno pismo” i “Pitanje anatomije”, kao i knjigu drama “Umri ženski”. I baš svaku od ovih djela lako je predstaviti, uvijek je u pitanju neki zanimljivi obrat u životu nekih sasvim običnih, malih, svakodnevnih ljudi. U Marininim likovima lako se prepoznati i to je beskrajno šarmantno ako uzmemo u obzir činjenicu da Marininim malenim ljudima nikako ne fali šmeka i ekscentričnosti.

Zanimljivo je kako je ova nova knjiga u čitateljskim kuloarima već zadobila nadimak-skraćenicu “Elena”. Pročitavši knjigu, ta me činjenicu nekako posebno prodrmala. Naime, Elena nije pravi lik u ovoj priči. Elena je – mrtva. Dopustite mi da objasnim.

Oliver je Elenin brat blizanac. Pedeseti mu je rođendan i točno je 26 godina od kad je Elena tragično umrla u noći proslave njihovog 24. rođendana. To je posljednji rođendan za koji je njihova majka ispekla rođendanske torte. I iako je Elena ona koja je umrla, Oliver osjeća kao da je i njemu taj dan bio posljednji u kojem se osjećao živim.


“Rano je naučio koliko je život nezajamčen. Tada, prije dvadeset i šest godina, mislio je da je za sva vremena svladao tu lekciju. Danas postojiš, sutra više ne. Danas živiš s nekom osobom, sutra sa sjećanjem na nju. Svaka je minuta važna, a on se uporno drži kao da nije. Kao da je svejedno, jer njemu i jest.
Danas će zbog Elene pokušati.”


Kako bi “proslavio” pedeseti rođendan koji Elena nikada nije doživjela, Oliver odluči probdjeti cijeli dan, od ponoći do ponoći, te u njezinu čast kroz dan popušiti točno 50 cigareta. Za njega je to mučno dugo razdoblje, prepuno tegobnih uspomena, ali i razmišljanja o uzaludnosti vlastitog propuštenog života. No ipak, taj dan on se potrudi za malo više, vrlo malo. I kroz taj dan on, sasvim nesvjesno, uspijeva dotaknuti još nekoliko ljudi. Baš poput leptirovog efekta, ti nježni doticaji tuđih života tim istim životima daju neki novi zamah i mijenjaju ih u sasvim neočekivanim smjerovima.

Ako bih trebala ograničiti ovu knjigu na jednu temu onda bih rekla da je ovo knjiga o unutrašnjim kavezima i to onima koji si sami namećemo. Ti kavezi su, zapravo, jedna vrlo kompleksna tema, bliska mom srcu, tema o kojoj sam osobno puno razmišljala.

Prije nekoliko godina, iako mi se čini da je proteklo puno više, šetala sam Zrinjevcom. Hod je bio spor, noge otežale. Pogledala sam u nebo i očekivala da ću konačno osjetiti slobodu, udahnula sam hladan siječanjski zrak i žudjela da mi se njime pluća konačno napune. Naime, samo nekoliko tjedana prije toga napustila sam supruga nakon 6 godina neuspješnog braka. Godinama sam žudjela za tom slobodom koju sam sad imala. Bile su to godine ispunjene zbunjenošću, težinom, lažima, pogreškama, tjeskobom i teškom depresijom. Svu tu težinu, sav taj teret, lako je bilo opravdavati lošim odnosom. Izašavši iz tog odnosa očekivala sam sreću, lakoću, rješenje svojih problema. Naime, mislila sam da je brak bio kavez koji me godinama ograničavao no te večeri na Zrinjevcu shvatila sam bolnu istinu: kavez koji me ograničavao nije bio vanjski, nego unutarnji. Bio je samo moj. Nosila sam ga u sebi. I iako je izlazak iz toksičnog odnosa bio dobar prvi korak, tek je tada počinjao rad na sebi kako bih iz tog kaveza konačno i izašla.

Zašto vam ovo pričam? Zato što je ovo bio jedan od najvažnijih trenutaka u mom životu, iako o njemu ne govorim mnogo i nije atraktivan kao neki drugi. Pa ipak, upravo me knjiga “Pedeset cigareta za Elenu” podsjetila na taj trenutak, upravo mi je ova knjiga donijela trenutak mira koju samo prava viđenost može donijeti. “Pedeset cigareta za Elenu” nije knjiga koju sam vidjela ja, ona je vidjela mene.


“Molim vas, može jedna lobotomija? Onako, kao estetska operacija. Uljepšajte mi mozak. Stavite silikon umjesto toga što je sad unutra. Ili nešto čvrsto, pouzdano, nepromjenjivo. S dimenzijom sigurnosti, s cjeloživotnim jamstvom.”


Likovi u ovoj priči nepoznati su jedni drugima, ali su, s druge strane, povezani gotovo nevidljivim sudbinskim nitima. I svi imaju privatne kaveze koje je jako teško razbiti. No, ipak… tog dana nešto se događa. Magdalena se iz pasivne žene pred našim očima transformira u pravu Majku Hrabrost. Viktor nalazi oslobođenje na najneočekivanijem mjestu – u pritvoru, u trenutku kad mu se zbog nesporazuma cijeli život raspao u komadiće. Greta, koja nakon potpunog živčanog sloma utočište pronalazi u utješnoj sterilnosti psihijatrijske sobe u kojoj pronalazi Glas koji joj je depresija oduzela.


“Kako joj je utješno zazvučala ta riječ. Hospitalizirati. To znači da neće morati ustajati. Uzalud koračati. Možda ni razgovarati. Tako hospitalizirana mogla bi živjeti sterilno, bez tetrapaka iz kojeg njegova usta sišu mlijeko, bez Teodorinih jajašaca, bez imperativa jutarnjeg ustajanja. Sterilno i pastelno, služeći se trepavicama kao žaluzinama koje će podizati samo ponekad, potajno, kad se poželi uvjeriti da i dalje ne mora ništa.”


I konačno – Oliver. On je osoba kojoj nema pomoći jer je jedina osoba koja mu može pomoći prije 26 godina odustala od njega, ta osoba je sam Oliver. Elena je bila životniji blizanac – životnija polovica njega samoga. Kad je ona umrla umro je i dio njega i to naj dio koji nikad nije odlučio ponovno oživjeti u sebi. Veliko je pitanje hoće li Oliver ikad odlučiti izaći iz sumornog komfora vlastitog kaveza, iako su mu vrata širom otvorena, on samo treba – zakoračiti.

Ja doista ne znam od kud Marini ovakav dubinski uviđaj u delikatne, ali kompleksne mehanizme ljudske psihe. Trauma i psihološke patologije koje je iskoristila u ovoj priči nisu nimalo trivijalne, a Marina je neizmjerno smjelo, s obiljem empatije odlučila otpetljavati njihove čvorove. Između ostalog, ja, kao osoba koja cijeli život pati od tjeskobe i depresije, mogu potvrditi da nikad nisam pročitala djelo koje tako dobro opisuje stanje duboke depresije. Čak i taj Glas koji je Greta tražila… Upravo sam tako gledala na svoj izlazak iz čudovišnih ralja te opake bolesti.

Pedeset cigareta za Elenu” pronicljiva je, suosjećajna knjiga. Ona ne odmiče od isprobanog spisateljičinog recepta, ali ga svakako usavršuje. Marina Vujčić zaronila je još dublje u te male velike ljude iz kojih tako strastveno crpi inspiraciju i napisala prekrasan roman. Ultimativno, roman koji veliča ljubav, najveću od svih ljubavi, onu koju smo sposobni (ili nismo) darovati sami sebi.


“To će Oliver Radman ustanoviti ujutro, ili u neko gluho doba noći, kad se probudi i shvati da je opet nešto važno prespavao.
Cigaretu, rođendan, život.
Kao da ništa nije bilo. A bilo je.


Knjigu “Pedeset cigareta za Elenu” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s