Izdavač: Ocean more
Preveo Marko Kovačić
Naslov izvornika: Le Assaggiatrici
2019.

“Kad jedeš, boriš se sa smrću.”

Grizodušje, grižnja savjesti, krivnja koja izjeda… Riječima smo sposobni na bezbroj načina spojiti krivnju i čin grizenja ili jedenja. Talijanska autorica Rosella Postorino ovom je knjigom tu vezu dovela na jednu sasvim novu razinu. Zgodno je i napomenuti da je knjiga inspirirana istinitim događajima, stvarnim Hitlerovim kušačicama te njihovim svjedočanstvima.

Rosa je mlada Berlinčanka koja u ratu gubi roditelje i dom, i seli se u k roditeljima svog supruga koji je vojnik na istočnom bojištu. To mjestašce blizu je Hitlerovog skrovišta, i SS-ovci Rosu prisilno unovače. Ona postaje jednom od Hitlerovim kušačica – žena koje svakodnevno kušaju sve što se Hitleru poslužuje kako bi se tako provjerilo nije li hrana otrovana. Za razliku od mnogih u Njemačkoj, one nisu više gladne, ali pod koju cijenu?

“Želudac mi više nije vrio. Prepustio se ispunjenosti. Tijelo mi je upilo Führerovu hranu, Führerova mi je hrana kolala krvlju. Hitler je bio siguran, a ja sam opet bila gladna.”

Dugo me neka knjiga nije ovoliko zaokupila, jednostavne su mi stvari kao obrok, tuš ili posao postale smetala koja me odvajaju od “Hitlerovih kušačica”. Prvi sam je put primijetila pod engleskim nazivom “At the Wolf’s Table” – Za vučjim stolom. Kako prikladan naziv.

Rosa ovim dnevnikom svakodnevno propitkuje pitanja krivnje, straha, ljubavi, povjerenja, revolta i savjesti. Ona je mlada naglo izvučena iz svoje jedne godine sreće s novim suprugom koji je nakon toga odlučio da je sreća domovine bitnija od njihove. Rosa nakon toga liježe s (ne)prijateljom, doslovno i figurativno, i spoznaje sebe. Ono što vidi kad pogleda u ogledalo nije lijepo ni plemenito.

“Što ljudima omogućuje život pod diktaturom?
Nije bilo izbora, to je naše opravdanje. (…) Stidjela sam se pred svojim ocem iako je pokojan jer sramota treba suca da bi se osjetila. Nije bilo izbora, govorili smo.”

Rosine misli opsjedaju sumnje da je njezin otac bio u pravu kad je odbijao nacizam, kad je govorio da je loš, izjedala ju je ideja da su ona i njoj slični trebali nešto reći kako bi zaštitili najslabije (osobito Židove), ali svi su šutjeli i pokoravali se, pa tako i ona. Hitler valjda zna najbolje, ona mu i pomaže, a ljudska sposobnost da okrene leđa i pogleda na drugu stranu naizgled je beskonačna.

Iako je čitko napisana, klaustrofobija krivnje i grizodušja napaja ovu knjigu, osjećala sam je na koži, mrdala mi se u utrobi. Strah i paranoju ovog stanja autorica je vjerno predočila, bez da knjigu ikad nepotrebno zamrači.

“Ne zaslužujem ništa drugo osim onoga što činim: jedem Hitlerovu hranu, jedem za Njemačku, ne jer je volim, čak ni od straha. Jedem za Hitlera jer to je ono što zaslužujem, ono što jesam.”

Od svih knjiga o drugom svjetskom ratu, najprivlačnije su mi one napisane “iza neprijateljskih linija”, priče koje dočaravaju stanje uma njemačkog naroda, naroda koji sasvim sigurno nije bio sav loš, ali je ipak odlučio prihvatiti nacizam kao istinu i put u novi, bolji život. Umjesto tog novog i boljeg života u kojem je pola svijeta obojeno njemačkom zastavom, taj je narod dobio poziv na buđenje i sagledavanje istine o sebi i o svojim zabludama, i to o nečemu na što im je savjest ionako svakodnevno upozoravala, grickajući ih iznutra. Baš kao i Rosu.

“Hitlerove kušačice” intimna je, ali moćna knjiga o gladi, krivnji i vrijednosti života. O savjesti. Neušutkanoj. Onoj koja uporno kruli jer nju nije tako lako zasititi kao želudac.