Kazuo Ishiguro: “Blijed pogled na bregove” – ali jasniji pogled na vlastitu dušu

Izdavač: Mitopeja
Preveo: Vladimir Cvetković Sever
Naziv originala: A Pale View of Hills
Kolovoz, 2018

untitled2

Ovo mi je teška godina. Znala sam da će biti jer privatno prolazim kroz neka previranja koja su objektivno zahtjevna, a subjektivno, iako izgrađujuća, ponekad jednostavno pogubna. Najgore od svega, van su moje kontrole. Nema ništa gore nego kad se kupaš u problemu koji zapravo ne možeš riješiti niti ubrzati njegovo rješenje.

I ovo mi je teško ljeto. Manjak posla, vrućina te samoća učinili su svoje. Poklekla sam, iako kratko, pod depresivnim raspoloženjem. Ta razdoblja su tmurna, siva i nose iskonsku težinu koju nikome ne bi poželjela. No, srećom, it’s not my first rodeo, pa tako i ja već znam kako se s ljubavlju pobrinuti sama za sebe da negativne misli ne odu predaleko. I jako bitno – prijatelji su tu da mi u tome pomognu. Pa čak i oni prijatelji koje slabije poznajem, ali se u kriznim situacijama pokažu jasnijim i darežljivijim od mnogih koji su mi bliži.

Jedan od takvih prijatelja odmah je znao što mi treba. Svojim elokventnim i toplim pristupom preporučio mi je “Blijed pogled na bregove“, prvi roman Nobelovca Kazua Ishigura koji je upravo ovih dana objavljen u pre-pre-prekrasnom izdanju fantastične Mitopeje.

38789952_2334994903185105_3713095451839299584_n.jpg

Teško mi je pisati o ovakvim knjigama. Na kraju dana, ja ipak pišem samo privatne knjiške osvrte koji su vrlo subjektivni. Nisam književna kritičarka. Obični sam knjiški moljac. A ovo je tip knjige koja možda nije za široku publiku. Ishiguro je slojeviti autor i za njega treba strpljivosti. Moram priznati, iako mi se njegov roman Never Let Me Go svidio, ostale naslove sam pustila za neka druga vremena kada ću biti zreliji čitač. Tu spada i “Pokopani div” – prvi roman ovog majstora pisca izdan u Mitopeji. Taj me roman brzo iscrpio i, koliko god osjećam da je vrijedan čitanja, nemam još dovoljno stamine za njega. I to mi je skroz u redu, jer volim kad naidjem na naslove za koje još trebam sazreti.

No, Blijed pogled na bregove je puno jednostavnija knjiga od Pokopanog diva. Ipak mu je to debitantski roman. On je kraći, koncizniji, s puno manje opisa, a više dijaloga (praksa koju je Ishiguro svjesno mijenjao u kasnijim radovima). I dirnuo me. Duboko.

Kazuo Ishiguro (1954.) je porijeklom iz Japana, ali odrastao je u Engleskoj. Ipak, pisanje ga je tematski odvuklo u Japan koji intimno poznaje kroz najbližu obitelj, ali nikad nije sâm kulturološki srastao s njim. Kroz priču, i to kroz dva različita vremenska razdoblja, pratimo mladu trudnu Etsuko, te stariju Etsuko, netom nakon što joj je starija kćer Keiko počinila samoubojstvo.

Autor kroz ovu knjigu progovara o nekim zahtjevnijim temama… Izmedju ostaloga, bavi se optimizmom i promjenama. Nagasaki, grad u kojem je dobar dio ove knjige smješten, obilježen je nuklearnim napadom. Ipak, nova generacija ne gubi optimizam. Guraju dalje u bolju budućnost, ali i u neke nove vrijednosti. Ishiguro prekrasno opisuje taj sraz generacija, a entuzijazam nove mladeži je apsolutno zarazan! Također, dirljivo opisuje njihovu težnju da izgrade novi svijet na ruševinama kroz koje su i sami hodali bosi.

IMG_20180813_113026_770.jpg

Isto tako, Ishiguro lagano, ali konkretno dotiče i politiku. Tu su očevi kao predstavnici generacije koju treba poštovati, ali i pritom jasno naglasiti da su njihovi postupci doveli do rata koji ih je sve oštetio. Reći očevima da su u krivu… wow. To je univerzalno teško svim generacijama koje su IKAD živjele, a toliko je bitno da bi društvo iole napredovalo. Ishiguro je prije svega humanist teške kategorije i to prekrasno potvrđuje ne samo u ovoj knjizi, nego i u savjesnom govoru povodom primanja Nobelove nagrade za književnost za 2017. godinu, a koji je uključen i u ovo izdanje.

Toplina kojom pristupa ovoj temi, prije svega sagledavajući kompleksnost svake osobe bez obzira na njegove političke stavove je nadahnjujuća, osobito u ovo doba u kojem se ponekad čini kao da se samo međusobno optužujemo i svadjamo. Najbolji primjer toga je Etsukin svekar, umirovljeni gospodin kojeg ona iznimno poštuje i kojeg voli kao vlastitog oca. Njihovi topli i duhoviti razgovori bili su mi najdraži u knjizi. Obožavala sam tog starca, pa ipak… kroz priču saznajemo da je kao utjecajan učitelj imao izuzetno nepovoljne stavove i utjecao je na društvo koje je zbog takvih ideja otišlo u nacionalizam, u fašizam te u krvavi rat na krivoj strani povijesti.

Ishiguro progovara i o mentalnoj bolesti. Toliko minuciozno opisuje likove koji pate od mračnih raspoloženja, deluzija ili čak teške depresije. Bilo je to bolno za čitati, ali Ishiguro i toj temi pristupa s obiljem empatije. Čitajući o djevojčici koja pati uz majku koja nije dobra majka, toj usamljenoj djevojčici bez oca i bez prijatelja – ta djevojčica predstavlja sve što je slomljeno u Japanu napadnutim na najgori mogući način. Ona smatra da ju jedino njezini mačići razumiju, njoj su ti mačići sve na svijetu jer je premlada, a pretužna da bi ju doista vidjeli i odrasli u njezinom životu – odrasli koji su presebični da bi se tom senzibilnom i inteligentnom djetetu uopće posvetili. To je djevojčica koja u prijelomnom momentu knjige ostaje bez tih mačića. Bože, koja srceparajuća tuga… Ona zrcali i Etsukinu kćer Keiko koju u tim trenucima još nosi u trbuhu, a koja će se desetljećima poslije ubiti u svom samotnom stanu u Engleskoj.

Kroz cijelu knjigu proteže se osjećaj prikrivene strave. Kao neki mračni triler u kojem samo čekaš da se dogodi neka zbilja strašna tragedija. No, Ishiguru ne pada na pamet napisati još jedan zaboravljivi triler. Njega prije svega zanima ljudsko i stvarno, koliko god to nadrealno opisivao. A ljudski je da stvari ponekad budu prikriveno stravične bez konkretnog vrhunca. To je život. Kraj knjiga to najbolje pokazuje – kao zreli maslačak kojeg je Ishiguro otpuhnuo u vjetar.

20180813_111116 (1).jpg

Na kraju, ovaj moj mini esej vam možda neće imati puno smisla. Možda će vam se činiti kao nepovezani pismeni ispljuvak. Ha! Možda će vam se i knjiga činiti takvom! Ali ja jednostavno nisam željela napisati još jedan osvrt. Niti sam željela oskvrnuti knjigu pisanjem glorificiranog sinopsisa. Ishiguro ima svoju publiku i ona će se lako prepoznati. Ja ga smatram inovativnih i zaigranim piscem, no znam da se svi ne slažu sa mnom. Tko misli da je pretenciozan pisac na kojeg ne vrijedi gubiti vrijeme – ja mu sasvim sigurno neću promijeniti mišljenje.

No, rado ću napisati da je mene osobno knjiga istinski dotakla… Ako sam uspjela izraziti samo djelić osjećaja koji su me preplavljivali dok sam čitala Blijed pogled na bregove – onda je ovo piskaranje ostvarilo svoju svrhu. Ja sam se doista otvorila ovoj knjizi i nije me iznevjerila. Nisam bila ista osoba prije i poslije čitanja.

Na vrlo intimnoj razini, Blijed pogled na bregove  uspjela mi je dodirnuti znatiželju, intelekt, ali prije svega mi je dodirnula dušu – moju dušu koja je dubinski melankolična od kad znam za sebe. Ova knjiga mi je pokazala da ne samo da nisam sama u tim emocijama, nego da je melankolija lijepa i često izuzetno vrijedna te da čak i uz nju mogu izgraditi bezrezervni optimizam u bolje i vedrije sutra, bez obzira na to što taj optimizam, realno, uvijek bude vedriji u našim glavama nego što doista stvari ispadnu na kraju. Ipak, nikad se ne zna. Sve je to život. Sve je to blijed pogled na stare brežuljke, na trenutne, naizgled neprohodne, planine, ali i na neke nove bregove koji me tek čekaju u budućnosti.

Knjigu “Blijed pogled na bregove” možete kupiti ovdje.

20180813_105431 (2).jpg

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s