Izdavač: Znanje
Prevela s engleskoga: Zrinka Pavlić
Ožujak, 2018.
Iskreno, nisam znala što bih očekivala od “Snježnog sljepila” autora Ragnara Jónassona. Još jedan triler u moru trilera? Vjerojatno. Ipak, privukla me, ako ništa drugo, svojom tematikom snijega u ovom ljetnom razdoblju godine kada nam je snijeg u potpunosti apstraktan.
Na kraju, nisam toliko dobila triler (iako ima snažnih elemenata tog žanra), ali dobila sam zabavan agatokristijevski krimić smješten na sâm sjever Islanda, tik ispod Arktičkog kruga.
Ari Thór mlad je i izuzetno zelen policajac, koji je ostavio studij teologije da bi ipak upisao Policijsku Akademiju. Dobiva poziv iz Siglufjörðura za posao koji nerado prihvaća, ostavljajući djevojku u Reykjaviku.
Nije lako raditi kao stranac policajac u mjestu kao sto je Siglufjörður. Svi sve znaju, vrijede neka interna pravila, a Ari je dotepenec kojeg nitko ne shvaća previše ozbiljno. Najbitnije, svi su navikli na surove uvjete zime u tom mjestu s jednim pristupnim tunelom koji je za vrijeme čestih snježnih oluja većinom zatrpan, i Ari Thór ovu zimu jako teško podnosi. Tu je i vječna noć i sve to nimalo dobro ne utječe na našeg mladog junaka. Njegova klaustrofobija je gotovo opipljiva i pojačava se kako radnja odmiče. Bilo je momenata kada se i sama nisam osjećala ugodno proživljavajući ove emocije s Arijem.
Naravno, u gradu u kojem se nikad ništa ne dogadja, u kratkom roku dogodi se nekoliko incidenata sumnjivih okolnosti – smrt poznatog autora te krvavi napad na jednu ženu. Puno je sumnjivaca, malo je dokaza, a glavni detektiv ne može vjerovati da bi se u ovoj maloj, predvidljivoj zajednici moglo dogoditi ubojstvo. Zanimljivo je ovo društvance u gradu, autor svakog lika ukratko predstavi, dajući nam pozadinu i opravdanje za njihove postupke. Po tim ormarima ima svakakvog prljavog rublja.
Moram priznati da je osvježenje imati glavnog karaktera koji je svježe izašao iz Policijske Akademije. On se tek mora razviti u kultnog istražitelja. Ariju policijski instinkti sjajno klikaju, no još je neiskusan, puno griješi, a muči se i s vlastitom mračnom i misterioznom prošlošću (vrlo mlad ostao je bez oba roditelja), s privatnim ljubavnim dilemama, te s cijelim fjordom u kojem se zapravo ne osjeća istinski dobrodošao.
Knjiga kao da je napisana u natuknicama, ponekad sam imala osjećaj kao da cijela poglavlja fale. Knjiga ima ritam koji ubrzava prema kraju i kao čitatelj očekivala sam veliki vrhunac kada se sve sazna u jednom velikom i uzbudljivom potezu. Kraj, nažalost, ipak nije bio toliko bombastičan, ali je profunkcionirao na jedan drugi način – kao uvod u nove pustolovine i nove knjige u ovome serijalu.
Na početku osvrta spomenula sam da knjiga podsjeća na djela Agathe Christie – kultne autorice kriminalističkih romana. Nije me stoga iznenadio podatak da autor Ragnar Jónasson radi i kao prevoditelj te je preveo čak četrnaest romana ove autorice na islandski. Autor ima uzore u Agathi Christie te u modernim skandinavskim autorima trilera, a to je izuzetno moćna kombinacija. “Snježno sljepilo” sam brzo pročitala i osobno mi je baš dobro sjela kao nešto drugačije, zabavno i obećavajuće. Radujem se prijevodima i ostalih knjiga u ovome serijalu.
Knjigu “Snježno sljepilo” možete kupiti ovdje.
Knjige su moj svijet 