Izdavač: Mozaik knjiga
Prevela: Mirna Čubranić
2018.
“ONI KOJI SVIJETU POKAZUJU KAKO BI SE ŽENE TREBALE PONAŠATI, ZNATNO PRIDONOSE NJEGOVU POPRAVLJANJU.”
Velika sam obožavateljica romana Jane Austen, barem ako je sudeći prema romanima dotične autorice koje sam dosad pročitala (moju recenziju romana “Opatija Northanger” možete pročitati ovdje, a recenziju novele “Spletkarica” možete pročitati ovdje).
“Za “Mansfield Park” sam čula da je njezino psihološki najistančanije djelo. S obzirom na to da je i poprilično dugo (gotovo 500 stranica), nadala sam se da će me taj psihološki aspekt dovoljno zaintrigirati da lakše dođem do kraja (stvarno mi sve teže i teže idu deblje knjige, osobito ako su osrednje). Moram priznati, nada je jedno, realnost je (ipak) nešto drugo. Bilo je trenutaka kad sam se mučila s ovom knjigom, bilo je dijelova kad je poprilično spora, čak i neujednačena.
U prvom dijelu knjige (od ukupno tri) priča se razvlači u smjeru koji nisam mogla definirati. Kad roman ima toliko stranica ovo nisu minorni problemi. I koliko god ja u ostatku recenzije nahvalila pojedine aspekte ove priče, imajte na umu da bi vas knjiga mogla obeshrabriti otporom, tonom, stilom i masivnom količinom rečenica. Iako knjiga obiluje interesantnim likovima, semi-skandaloznim obratima, a bome je i lagano začinjena vrlo istančanim humorom, “Mansfield Park” ne posjeduje vrckavost i ironiju na koje nas je Austen navikla u ostalim knjigama.
Stoga, uzmite ovu recenziju s rezervom, smatrajte se upozorenima, i nemojte se ljutiti na sebe ako vam ova knjiga ipak neće odgovarati. Ipak, u drugom dijelu knjige stvari malko ubrzaju i knjiga se, meni osobno, do završnice iskupila.
No, brzam… Pa još vam nisam ni objasnila o čemu se u ovoj knjizi uopće radi. Fanny Price kći je žene koja je napustila svoju imućnu obitelj kako bi se udala za muškarca ispod svog statusa, ali zbog ljubavi. Iako zbog toga ostaje ponešto izolirana, ipak joj se otvara mogućnost da svoju najstariju kćer pošalje na odgoj imućnijim sestrama u Mansfield Park, kao i najstarijeg sina u vojničku službu.
U Mansfield Parku Fanny Price dobiva mlaku dobrodošlicu. Jednoj tetki je dobrodošla kao pomoć, drugoj tetki je dobrodošla kao vreća za udaranje, tetak je zadovoljan zbog docilne naravi koju Fanny neupitno posjeduje, bratić Edmund je prihvaća kao štićenicu i najbolju prijateljicu, dok rođaci Tom, Julia i Marija barem Fanny ne rade previše problema, iako ju nikad istinski ne prihvaćaju kao jednaku sebi. Fanny je u toj obitelji najmanja od najmanjih, pozvana na zahvalnost i poslušnost, i dok bi mnogim, čak i Austenovskim junakinjama, ovakva uloga jako teško pala, Fanny je, zbog svog pomirbenog karaktera, mirno prihvaća.
“Malo je mladih osamnaestogodišnjih djevojaka koje se za mišljenje pita tako rijetko kao Fanny.”
Jedno ljeto kad su svi već poodrasli, u Mansfield Parku im se pridružuju pridošlice. Mladi gospodin i gospođica Crawford, Marijin zaručnik gospodin Rushworth te gospodin Yates, i svi zajedno, u odsustvu patrijarha obitelji, odluče postaviti kazališnu predstavu. Kroz produkciju i intenzivna druženja likovi dopuštaju da karakterne mane i vrline neobuzdano izlaze na vidjelo, a reperkusije se osjećaju do samog kraja ove knjige.
Austen istražuje mnogo tema kroz ovaj roman, a osobito je vješto raščlanila pitanje braka na koji se u to vrijeme možda i načelno gleda kao na sporazum za koji je poželjno da je izniknuo iz ljubavi, ali je u stvarnosti jedna velika ekonomska računica između dviju obitelji.
Ipak, centralna tema ove knjige moralno je istraživanje različitih karaktera. Fanny Price definitivno je moralna vertikala kroz cijelu knjigu, iako je u mnogim drugim aspektima njezin karakter daleko od današnjeg poimanja savršenstva. Zapravo, Fanny je začuđujuce naivna i povodljiva, ranjiva i neodlučna, ali impresionira razumom, a pokazala se i kao iznimno pronicljiva osoba.
Zanimljivo mi je kako Austen vrlo namjerno istražuje različite vrste heroina, one nikad i u ni jednoj knjizi nisu iste. Posebno mi je interesantno da je upravo Fanny povjerila čast jedne takve uloge odmah nakon izuzetne i prodorne Elizabeth Bennet. Ali koraknemo li dalje shvaćamo da Austen svaki put zaokrene perspektivu. Tu je i Catherine Morland iz “Opatije Northanger” (mlada heroina koja nikad nije trebala biti heroina); sestre Marianne i Elinor Dashwood, tako različite, a tako zanimljive; pa Emma, slatka Emma koja vrlo spretno koketira i s ulogom antiheroine; o proračunatoj Lady Susan da i ne govorim. Kod Jane Austen ni jedan potez perom nije slučajan, osobito sto se tiče njezinih junakinja.
Na prvi pogled, lako je Austen doživjeti staromodnom, osobito u ovoj knjizi u kojoj pomalo rigidno (kršćanski) zagovara neke poželjne odlike karaktera na način na koji više nismo navikli, ali kada sam došla do kraja knjige uzdahnula sam od zadovoljstva. Zapravo je sve samo ne staromodna.
Austen vjeruje u moralna načela, promišljenost, pa i lijepo ponašanje, ali je daleko od rigidne svetice koja je u svemu podložna utjecaju tadašnjih pravila. Fanny prekrasno zrcali upravo te odlike. Introvertna žena kao što je Fanny uživa kada ima slobodu činiti ono za što misli da je u skladu s njezinim unutarnjim moralnim kompasom, ali i zadivljuje snagom koju uspijeva skupiti kada se pred nju postavlja izbor u koji potencijalno ne vjeruje i koji ne može pomiriti s vlastitim uvjerenjima i opažanjima.
Jane i Fanny kroz ovu priču potvrđuju da feminističke heroine ne moraju biti prodorne, pretjerano muževne, ratnički nastrojene, ne moraju se latiti mača, ne moraju biti buntovnice u svakom trenutku, ne moraju pokazati srednji prst baš svakom tko im stane na petu. One sasvim sigurno mogu biti mekane i podložne, kad im to odgovara, a uz malo inteligencije i uz moć opažanja, imaju prilike same birati bitke koje su im važne, bez obzira na posljedice. Što se toga tiče, imala sam osjećaj da bi Jane Eyre i Fanny Price mogle biti prijateljice, iako Jane ne bi mogla prešutjeti mnogo toga što je Fanny gotovo bezbolno prešućivala.
“Mislio sam da u tebi nema ni mrvice one svojeglavosti, umišljenosti i one težnje duhovnoj neovisnosti, koja je u današnje vrijeme veoma česta čak i kod mladih djevojaka, i upravo kod njih uvredljiva i odbojna preko svih granica. Ali sad si mi dokazala da možeš biti svojeglava i nerazumna, da možeš i hoćeš odlučivati sama, bez imalo obzira i poštovanja prema onima koji nedvojbeno imaju stanovito pravo da te upute što da učiniš… čak i ne tražiš njihov savjet.”
Zaključak? “Mansfield Park” je istančano i kompleksno djelo, ali ova priča o heroini Fanny Price koja traži svoje mjesto u društvu itekako drži vodu. U današnje vrijeme kada se više cijeni prodornost individualizma i kada se javni nastup i fizička ljepota miješaju s moralnim odlikama, ovom knjigom Jane Austen podsjeća da je ipak najvažniji kvalitetan i uravnotežen karakter – karakter koji mlada introvertna Fanny definitivno posjeduje. Je li tu priču morala ispričati baš na toliko stranica? Definitivno ne, ali meni je silno drago što je priča ipak ispričana.
Knjigu “Mansfield Park” možete kupiti na Hoću knjigu web shopu.
Knjige su moj svijet 