Sto dana Zahvalnosti. Hoćemo li?

Prvo neka bude priča.

Udah pa izdah.

Zašutjela je. Bio je to prvi znak da nešto nije u redu. Inače uvijek govori, brblja i objašnjava. Zato sam je i odabrala kao liječnicu. Uvijek mi je sve strpljivo objašnjavala, htjela je da razumijem što mi se događa u tijelu, smatrala je to jednim od mojih prava, kao ljudsko biće – kao žena.

Drugi je bio puno jasniji. Posjela me je, primila za ruku i suosjećajno rekla: “Dušo, imali ste tešku godinu, zar ne?”

Trećim mi je preplavila mišiće, upucala u pleksus, oborila s litice u ponor, u bezdan, dok se neki automatski prekidač nije okinuo i vratio me na tu stolicu, nepovratno izmijenjenu, baš kao što mi se i utroba izmijenila u tih godinu dana.

Udah pa izdah.

Nakon toga… čekanje. Izvana relativno ok, ali iznutra? Šok, nevjerica, odbijanje, prihvaćanje. Strah. Panika. Oslobađajući smijeh! Pa opet smrdavanje. Bjegovi u spilje, bjegovi van. Usamljenost. Buka. Pomahnitali demoni i nenadane oaze dubokog spokoja.

I onda moj frižider i njegova neizmjerna korist. Cijeli moj frižider na kojem već mjesecima vodim evidenciju tog mog smiješnog malog rada na sebi, na kojem osvješćujem osviještenost samu ne bih li se pripremila upravo za ovakve scenarije, taj isti frižider stavljen je na kušnju. S druge strane nalaze se opetovana spoticanja i zvjerski destruktivna potreba da ga ispraznim, ogolim i da samo pustim da mi se sruši na glavu. Ili da sve pošaljem u kurac i pustim da me vjetar odnese.

Pa ono što bih “morala”… Misliti pozitivno! “SAMO MISLI POZITIVNO!” Sve će biti u redu. Da. Odnosno – ne. Prezirem takvu vrstu generične pozitive. Necjelovita je i nije autentična. Toksična je. NE. Odbijam. Nije potpuna, nešto nedostaje.

Postoji izbor – dana mi je sloboda da izaberem.

Ne mogu više neke stvari; perspektive su se izmijenile, a prioriteti presložili, ali posebno ne mogu određenu vrstu pozitive, optimizam i pozitiva nisu ništa bez svrhovitosti. Sve ovo ima svoju svrhu i smisao, a svrha i smisao ne postoje bez – zahvalnosti. Duboke, promišljene, ponizne, nesmotrene Zahvalnosti.

Tako da umjesto da spalim frižider, dodat ću još jednu stvar koju već dugo želim dodati. Očito je čekala pravi trenutak. Frižider ima novi projekt, a u njemu trebam vas, dragi moji knjigoljupci. Jest da su nas spojile knjige, ali voljela bih da nas kroz sto dana spaja i Zahvalnost. Neke stvari još su blagotvornije kad se dijele.

Ja znam da ću ja biti dobro, ali tu me režite ako ću dopustiti da iz cijelog ovog mog malog (ili velikog) iskustva neću ponijeti nešto dalje u život i narasti bar malo. Nek to “nešto” bude Zahvalnost.

Udah pa izdah. Hajdmo.

Što god je preda mnom i što god je pred vama, kroz sljedećih sto dana svakog ćemo dana podijeliti tri stvari na kojima smo zahvalni. To je jednostavna, ne odveć originalna vježba. Povest ću je ja, a vi slijedite ako želite i kad možete.

Udahnimo skupa, izreknimo svoje i izdahnimo u miru. Pa šta bude. Može? Krećem.

100 dana Zahvalnosti, dan prvi.

Danas sam zahvalna:

1. Na sigurnom dolasku na posao. Stanje kolnika na autocesti jutros je bilo dosta sklisko.
2. Na prijateljici koja mi uvijek, uz obilje ljubavi i suosjećanja, kaže ono što trebam čuti, a nužno ne želim. U glavu, bez uljepšavanja.
3. Što sam taj novac, umjesto na limariju, potrošila na posjet ginekologu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s